Kosi se trava, bruje mašine,
ljudi su drugi, nema tišine,
a park naš stoji i dalje tamo
i snove čuva na nas samo…
Mnogo je klupa što istinu znaju,
mnogo njih rešilo ljubav da daju,
a onda vidim cvetić kraj staze,
O, Bože, lepote, pa ne dam da gaze,
ne dam da pridju kosidbe tamo,
tolike trave, šta će ovamo,
cvetići drugi, a ne ovaj samo,
i setim se onih dalekih šetanja
i cveta ovog što od tad živi
uvek kraj staze u parku sećanja
kao znak da nismo mi bili krivi
za protek vremena, za uzdah sećanja,
za tvoje večite misli o meni,
za tvoju za mene ljubav u seni,
eto, do danas,
taj cvet za nas,
naših čekanja,
mila moja…
(Bgd, 07. Jul 2017)