CRVENA RUZA
Moja kosa je crna kao najcrnja noc,
i njoj su utkane crvene ruze sa sjajem zvezda,
u nasledstvo sam dobila dusu poput srne,
pa se pitam kako smem da okrenem ledja?
Odakle mi hrabrost, razboritost, snaga,
posle svega? Pusti, razmisljam o tome!
Ne skreci mi misli, ko god da si sada,
ne kucaj na vrata, da odsanjam bore!
Svaku cu prositi najfinijom svilom,
svaku cu leciti sedefom i djindjuvama…
Koja sila goni te da me sad prekidas,
sada kad sam sasvim, o bas sasvim sama!?
Cak i da te pustim i vrata otvorim,
ostaces bas usamljen u cetiri zida,
i zato se vrati, da sve boli rastavim
na sastavne delove i tajnu procitam!
Ako se posreci, taj oziljak davni,
sto osta da dusu cesto muklo lomi,
postace nevidljiv il’ jedva primetan…
A, crvena ruza – znak je da te volim!
© Miladinovic Sandra