slovo S simbolizuje sopstvenu slabost istaknuto u začaranom krugu obeležja vizuelnog identiteta na zastakljenoj terasi obližnjeg hotela stabilnost kosina gipsanih kolonada spolja izgleda superiorno zarobljena zamkama šljaštećih vrhova sve suptilnije i suptilnije, strasno ko će nastaviti slavnu tradiciju objavljivanja pohabanih termina glasnika degutantnih sadržaja uspeha, sjajnih doba i prohibicija neki stilovi su poput tabloida smišljeni … Настави са читањем “BEČIĆI – Dejan Ivanović”
slovo S simbolizuje sopstvenu slabost
istaknuto u začaranom krugu
obeležja vizuelnog identiteta
na zastakljenoj terasi
obližnjeg hotela
stabilnost kosina
gipsanih kolonada
spolja izgleda superiorno
zarobljena zamkama šljaštećih vrhova
sve suptilnije i suptilnije, strasno
ko će nastaviti slavnu
tradiciju objavljivanja
pohabanih termina
glasnika degutantnih sadržaja
uspeha, sjajnih doba i prohibicija
neki stilovi su
poput tabloida
smišljeni da se dopadnu
kulturno i socijalno
depriviranim slojevima
Slomljenom snagom
svog iskonskog senzibiliteta
ispaštam nad tužnim konačištima
smelih utopija
bez trunke stida
Mnogi su ti pesmo o ljubavi pričali. Velike ste misli zapisivali. Ja bih da se svemu doda: Ljubav je kao voda. Kroz usku pukotinu zađe, Prazninu u duši nađe, Pa teče, buja i plavi, Vrtloge pravi. I gde god beše slobodnog mesta Useli se i mesta nesta. Potopi sve što beše pre nje, Kao da … Настави са читањем “Ljubav je kao voda – Jelena Djurašković”
Mnogi su ti pesmo o ljubavi pričali.
Velike ste misli zapisivali.
Ja bih da se svemu doda:
Ljubav je kao voda.
Kroz usku pukotinu zađe,
Prazninu u duši nađe,
Pa teče, buja i plavi,
Vrtloge pravi.
I gde god beše slobodnog mesta
Useli se i mesta nesta.
Potopi sve što beše pre nje,
Kao da nikad ni postojalo nije,
A onda otpoče svoj hir;
U duši tvojoj zavlada nemir.
Ponekad to bude baš lepo,
A ponekad tako glupo,beznadno,slepo…
Kada se desi situacija druga,
Pati se,boli,ljubav je tuga.
Borba se vodi,popuštaju brane,
I nema načina da bujica stane.
Roje se pitanja,počinju lutanja,
Misli se preplicu,
Unose nemir tvome biću.
Prave se kombinacije lude,
A one baš ništa ne nude.
A pesma tvoja postaje duga
Jedino u njoj nalaziš druga
Jedino u nju imaš vere
Da joj se tajne tvoje povere.
ОКА МОЈА ДВА Кише немилице лију, данима, Ноћи су дуге и предуге, На јастуку мом мало је сна, И превише туге. Опет једно тмурно јутро, Отварам очи несанице, Срећем се са собом,згужвано ми лице, Кренућу опет за очима луталице. Дан суморан и сив, Исти као и они пре, Све смо већ одсањали, Сад више немамо … Настави са читањем “ОКА МОЈА ДВА – Драгојло Јовић”
ОКА МОЈА ДВА
Кише немилице лију, данима,
Ноћи су дуге и предуге,
На јастуку мом мало је сна,
И превише туге.
Опет једно тмурно јутро,
Отварам очи несанице,
Срећем се са собом,згужвано ми лице,
Кренућу опет за очима луталице.
Дан суморан и сив,
Исти као и они пре,
Све смо већ одсањали,
Сад више немамо где.
Ново ће вече, промрзле руке,
И киша опет лице ми кваси,
Тражим те по перонима,
Напуштених вагона и
Изгубљених возова.
Ал чекање нек ми буде спас,
Ил можда тај судњи час,
Јер чекаћу ја згрчен као пас,
Верујући да ме промрзлог,
Можеш само ти, пробудити.
А ако и не отворим очи, не жали,
Шапни ми само, чућу те ја,
Да била си ту и да нису узалуд,
Угасла ока моја два.
Gledam kroz prozor kako sneg pada. Stigli su dani kad zima vlada. Otkriva je hladni val I pahulja beli bal. Slatko se spava da je milina, Pa zato vlada čarobna tišina. Mir ponekad remete Svrake sto žurno prolete, Golub sto guče na belom krovu, Vrapčić kad njiše golu grančicu novu. Kroz prozor vidim zime delić … Настави са читањем “DELIĆ ZIME – Jelena Djurašković”
Gledam kroz prozor kako sneg pada.
Stigli su dani kad zima vlada.
Otkriva je hladni val
I pahulja beli bal.
Slatko se spava da je milina,
Pa zato vlada čarobna tišina.
Mir ponekad remete
Svrake sto žurno prolete,
Golub sto guče na belom krovu,
Vrapčić kad njiše golu grančicu novu.
Kroz prozor vidim zime delić
Al’ nešto mi nedostaje.
Nedostaje mi Sneško Belić.
Nedostaju mi i mališani mali.
Sklonile se u kuću maze,
Da im mraz ne štipa,ne rumeni obraze.
Greju se pored tople vatrice;
Od njih su hrabrije čak i ptičice.
Eno jedno dete,baš je kukavica;
Plače…,u sneg mu pala rukavica,
Pa mrznu prstići mali,
Jer zima se baš ne šali.
Iz maminih ruku neće da makne;
Plaši se da mu nožica snegić ne dotakne.
Al’ stiže i jedan junak;
Sigurno je đak.
Za njega sneg je izazov jak.
Raduje se,igra,skače,
Ne mari sto mu obrazi rumene sve jače.
Ubrzo pristiže cela četa,
Sve dete do deteta;
A svi šareni,
Toplo obučeni…
Smotra vedrih boja pobedi belinu
Radost,žamor,vriska razbiše tišinu.
I tako zima tiha,bela,
Postade razigrana i vesela.
A uskoro ovaj njen delić
Ukrasi i Sneško Belić.
Kreni Strašno je ovo čekanje Jedva se uzdržavam da ne vrisnem Glasom da razbijem napetost Onu koja prethodi kataklizmama Kad sve staje u strpnji i iščekivanju Podrhtavam U grotlu pritajenog vulkana Pod skramom tanke magme pristojnosti Gibaš se kao užarena lava Potmulo Iz jezgra zemlje Iz srži tebe Ječi zov pramužjaka Tebe i tvoje … Настави са читањем “EHO (EROTIKON) – Nena Miljanović”
Kreni
Strašno je ovo čekanje
Jedva se uzdržavam da ne vrisnem
Glasom da razbijem napetost
Onu koja prethodi kataklizmama
Kad sve staje u strpnji i iščekivanju
Podrhtavam
U grotlu pritajenog vulkana
Pod skramom tanke magme pristojnosti
Gibaš se kao užarena lava
Potmulo
Iz jezgra zemlje
Iz srži tebe
Ječi zov pramužjaka
Tebe i tvoje muškosti je iskonski eho
Zaglušuje mi sluh i um
Taj topot
To dželep divljih nagona galopira
Udišem im miris znoja
Žestok
Tvoj
Ko presnog mleka i sirovog mesa vonj
Kao opijate
Duboko te udišem
Široko otvorenih nosnica
Hvatam života i smrti dah
Sva otvorena
Zjapim kao vulkansko ždrelo usijane zemlje
Kreni
U erupciji
Kreni
У Крушевачком позоришту je 28. 9.2018. године у 18:00 сати, у оквиру традиционалних Песничких сусретања ПоезијеСРБ, одржаna промоција књиге Данице Рајковић ДА САМ ТВОЈА ЗВЕЗДА МАЛА. Чули смо рецензије књиге које су написали: Латинка Ђорђевић, Сандра Миладиновић и Љубодраг Обрадовић, као и поезију Данице Рајковић у казавању саме ауторке као и њених колега песника и … Настави са читањем “ДА САМ ТВОЈА ЗВЕЗДА МАЛА – Промоција нове књиге Данице Рајковић”
У Крушевачком позоришту je 28. 9.2018. године у 18:00 сати, у оквиру традиционалних Песничких сусретања ПоезијеСРБ, одржаna промоција књиге Данице Рајковић ДА САМ ТВОЈА ЗВЕЗДА МАЛА. Чули смо рецензије књиге које су написали: Латинка Ђорђевић, Сандра Миладиновић и Љубодраг Обрадовић, као и поезију Данице Рајковић у казавању саме ауторке као и њених колега песника и песникиња из Удружења песника Србије – ПоезијаСРБ: Миће Живановића, Светлане Ђурђевић, Мирка Стојадиновића. Драгана Тодосијевића. Ратка Тодосијевића Баће, Слађане Бундало, Драгојла Јовића, Мирославе Смиљанић, Аријане Хинић, Драгане Марковић, Сандре Миладиновић, Животе Трифуновића и Градимира Карајовића. За музички тренутак била је задужена Сандра Миладиновић, a промоцију је завршио Градимир Карајовић свирајући на усној хармоници мелодију “Волим ја Марину”. Промоцију је осмислио и водио Љубодраг Обрадовић.
Да сам твоја звезда мала
Да сам твоја звезда мала, И усидрена снујем на небу плавом, Да ти пружим осмех златни, И вечност проведемо шетајући сплавом.
Дрхти ми рука док Бога молим, Да постанем звезда мала, Да слетим у трошној кући, На избледелом раму светлост пала.
Нека бродоломи оду далеко, И немир напусти твој сан, Да те будим у свитање зоре, Док звезде плове у мирисни дан.
Да сам твоја звезда мала И сваки минут у љубав претворим, Да погледом отопим лед И сећање на тебе у срцу створим.
Ех, лепотице са очима златним, што шеташ улицама самим, што се читаву ноћ шеташ, што се пустиш по тим сокацима, далеко од мене. Дођи са мном, да смо заједно, да се не одвајамо, да се љубимо док свети Месечина бела. Ти, цурице са светлећим очима, што идеш даље и даље, као да се кријеш од … Настави са читањем “Светиња моја – Кристијан Илијевски”
Ех, лепотице са очима златним,
што шеташ улицама самим,
што се читаву ноћ шеташ,
што се пустиш по тим сокацима,
далеко од мене.
Дођи са мном,
да смо заједно,
да се не одвајамо,
да се љубимо док свети
Месечина бела.
Ти, цурице са светлећим очима,
што идеш даље и даље,
као да се кријеш од нешто.
Што не дођеш са мном,
да идемо негде далеко
од свега лошег што је
пред нас.
Да идемо негде далеко,
где ћемо да седнемо
под неким дрвећем,
и да се љубимо
док можемо,
да гледамо Месечину
и њене звезде.
Дођи у рукама мојим,
да те никада не испустим,
да те љубим
и никада не оставим.
(rekla si da ćeš nekuda da putuješ) pisala si mi da ćeš nekuda da putuješ danas pre podne, oko … deset do jednog vašeg udaljenog otoka na izlet, (možda Brača) već je veče a ne videh da se vraćaš kud se dede? nema te zadugo ovde je zahladnelo jako temperatura se naglo spustila kiša … Настави са читањем “POSLEDNJA BURA NAŠEG LETA – Dejan Ivanović”
(rekla si da ćeš nekuda da putuješ)
pisala si mi da ćeš
nekuda da putuješ
danas pre podne, oko …
deset
do jednog vašeg udaljenog otoka
na izlet,
(možda Brača)
već je veče
a ne videh da se vraćaš
kud se dede?
nema te zadugo
ovde je zahladnelo jako
temperatura se naglo spustila
kiša je najpre rominjala
a sada je sve jača
ni ja ne pođoh u uobičajenu
šetnju
večeras
glava me zabolela nešto
i pomislih načas
možda te uhvatila u povratku
zadocnela bura neka
iz zasede
poslednja ovog leta
na izmaku
pretpostavljam da je i kod tebe
već sveže
jer hladni talas
uvek dolazi otuda, od vas,
nama
sa te je strane sveta …
javi se brzo, javi
napiši poruku,
odmah, bilo šta prozbori
rasteraj ovu sumnju dok gori
i tišinu, koja muči ;
… i smeta
KOLIJEVKA Kao što svako sunce mora biti zvezda, tako i svaka ptica polijeće iz svoga gnezda. A čovek svaki uvek pamti dovijeka, mesto gde je njemu bila rodna kolijevka. Svoje rodno mesto niko ne može da zaboravi, niti može njemu, neko zamenu da napravi. A narod koji dugo na jednom mestu život vodi, njega pamti … Настави са читањем “KOLIJEVKA”
KOLIJEVKA
Kao što svako sunce mora biti zvezda, tako i svaka ptica polijeće iz svoga gnezda. A čovek svaki uvek pamti dovijeka, mesto gde je njemu bila rodna kolijevka. Svoje rodno mesto niko ne može da zaboravi, niti može njemu, neko zamenu da napravi.
A narod koji dugo na jednom mestu život vodi, njega pamti kao kolijevku u kojoj se on rodi. Kada se živi na jednom mestu, to zna svako, uvek bi svoja dobra sticao, a nikad njih nije rastak’o. Mnoge crkve, zadužbine, kao i manastiri stari, sve su dela ruku, onih što su u narodu bili neimari. Kamen na kamenu svaki majstor vešto kleše, brojne ruke, čvrstu kolijevku, da sagrade uspeše.
Nju da rasturi više niko moći neće, ma koliko svi upinjali sile svoje najveće. A nikada to nije ni bilo delo pravog (dobrog) čoveka, da se ruši i gazi ono što se gradi da traje doveka. Samo nečovek može na tuđe, kao na svoje da dođe, pa da to prisvaja kao svoj temelj, od kojeg želi da pođe. Takvi misle da u tuđoj kolijevci mogu ljuljati svoje čedo, ali žive istine i pravde, takav se nikad ne bi nagled’o. A sve dok nogom gazi i staje tamo gde je tuđa kuća, njima svako jutro, početak je samo tamnog svanuća.
Tamno je i ono mesto na kojem svoju svetinju grade, jer tuđe sluge na danjem svetlu, ne primaju nagrade. Takvima sve podle zasluge, leže u najgoroj tami, a sa gospodarima tim silnim, ostaćete svuda sami. Kao korov na kolijevku, svi ste vi ljuto nasrnuli, kao korov ovu pitomu zemlju, u divlju ste obrnuli.
Sada po zemlji pitomoj, svuda rastu korov i najgora trava, sada u kolijevci svojoj, naše milo čedo, ne može da spava. Najuriše njih pitome, iz kolijevke negde mnogo dalje, nadaju se da će posvuda izbrisati njihovo postojanje. Ali ta kolijeka iz srca i sećanja, nikada se lako ne briše, jer ona u svima nama ostaje, večno i trajno da se zapiše. Zato svuda u svetu, uvek će da se rađaju nova pokoljenja, u kojima se nikada neće zaboraviti kolijevka voljena.
U ranoj i kasnoj fazi izobličenja, sasvim poderanu voleo sam te kao planina mladi čopor vukova; Dok se podizaše ekspandirajućim svemirom, dijagonalom neba, beskrajnim mirom do svojih hiljaduosamstoosamdeset metara. Da bi oslobođena, na svakom koraku pomogla, narednom inspirijumu, među stabilnim razmerama minijaturnih korpuskula vlažnog arboretuma; Rađa se opseg boja, u smiraj, polazna osnova cveta, mirisa … Настави са читањем “U smiraj – Dejan Ivanović”
U ranoj i kasnoj fazi izobličenja, sasvim poderanu
voleo sam te kao planina mladi čopor vukova;
Dok se podizaše ekspandirajućim svemirom,
dijagonalom neba, beskrajnim mirom
do svojih hiljaduosamstoosamdeset metara.
Da bi oslobođena, na svakom koraku pomogla,
narednom inspirijumu, među stabilnim razmerama
minijaturnih korpuskula vlažnog arboretuma;
Rađa se opseg boja, u smiraj,
polazna osnova cveta, mirisa potpunih preobražaja.
Zvuci, sirovih reči praznog odjeka, otkrivaju
nasrtljivost dodvoravanja, nametljivost ogovaranja…
Zaboravio sam čemu uopšte pesma, gde živim
i gde da tražim sjajne rime, zgodne metafore?
Teškog li vazduha, sive zemlje, zlatnog peska,
žurbe nadolazećih kapi magle glasnih vodopada!
Potrošenom senzibilnošću dramatičnih zagrljaja,
tešim zarazno ludilo jutra kraj jezera razuđenih oblina…