
Seobe — Marina Adamović
. Ne misli da je noć pustinja bez čula drhtaj Meseca spori ritam senki samo osluškuju tvoj hod poput hoda paprati kroz vreme
Romansa – Gluščević Milan
RADE JOLIĆ Mi smo generacija
MI SMO GENERACIJA… Mi smo generacija Koja je najviše mahala I kojoj su najviše mahali Mi smo znali Da po nekoliko sati Čekamo u redu I čekamo I čekamo I čekamo Da pored nas prođe Visoko podignuti Dugački Valjkasti I čvrst predmet Pun duboke simbolike A mi smo tada Izbezmljeno … Настави са читањем “RADE JOLIĆ Mi smo generacija”
MI SMO GENERACIJA…
Mi smo generacija
Koja je najviše mahala
I kojoj su najviše mahali
Mi smo znali
Da po nekoliko sati
Čekamo u redu
I čekamo
I čekamo
I čekamo
Da pored nas prođe
Visoko podignuti
Dugački
Valjkasti
I čvrst predmet
Pun duboke simbolike
A mi smo tada
Izbezmljeno srećni mahali
Pjevali
Krkljali
Zamaknuti neophodnom kostimografijom
Mahali smo im
I mahali su nam oni i kasnije
Sa dva
Pa sa tri prsta
Pa opet sa dva
Pa opet sa tri prsta
Vozeći se na velikim kamionima
Okićeni šarenim platnima
Mašu nam oni i danas
I ovog trena
Stalno
Ali sada samo sa jednim srednjim prstom
Dok se mi
I dalje omađijani
Smješkamo
Gurkamo
I spotičemo
O razbacane putokaze
Kape
Motke
I nade.
Mi smo generacija
Kojoj su najviše mahali
I koja je najviše mahala
RADE JOLIC E,pa, neka
E, PA, NEKA Neki vjetrovi i oblaci Oči povadiše gore Oko plavetnila A odade ih plastična kesa Ambalaža čovjeka ovog vijeka Ali neka A ti bi nešto da miriš Sa štetnim zubima Od onog R iz mog imena Najviše spominjanog kroz kletve A ja se smijem tebi krezuboj Kroz dno … Настави са читањем “RADE JOLIC E,pa, neka”
E, PA, NEKA
Neki vjetrovi i oblaci
Oči povadiše gore
Oko plavetnila
A odade ih plastična kesa
Ambalaža čovjeka ovog vijeka
Ali neka
A ti bi nešto da miriš
Sa štetnim zubima
Od onog R iz mog imena
Najviše spominjanog kroz kletve
A ja se smijem tebi krezuboj
Kroz dno od čaše
I tvom nadimku MIROTVORKA
E pa neka
Ti ugrija ruke i zube na šporetu
Ono radi fizike
Pa mi se ko zmija primače
I reče VOLIM TE RADE
A ja crkoh od smijeha
E pa neka
Dobro je što crkoh
Ali baš dobro
Točak — Marina Adamović
Pitagora je dušonoša oblakom do cilja. Ispaštam greh mojoj predodređen. Nema mi druge – pupčanu je vrpcu zvezda iskidala… .
Пеко Лаличић, СИТНЕ МИСЛИ
Пеко ЛАЛИЧИЋ СИТНЕ МИСЛИ 951. Свет зла је за многе мали. 952. Прихватати друге најчешће значи, богатити. 953. Ко заборавља одакле је, обично не зна ни ко је. 954. Слушати, да би били слушани. 955. Живот у нама може и треба да је изнад наших животних проблема. 956. Све што се некоме обије о главу, … Настави са читањем “Пеко Лаличић, СИТНЕ МИСЛИ”
Пеко ЛАЛИЧИЋ
СИТНЕ МИСЛИ
951.
Свет зла је за многе мали.
952.
Прихватати друге најчешће значи, богатити.
953.
Ко заборавља одакле је, обично не зна ни ко је.
954.
Слушати, да би били слушани.
955.
Живот у нама може и треба да је
изнад наших животних проблема.
956.
Све што се некоме обије о главу, из друге је главе?
957.
Многи су на коњима јер имају своје магарце.
958.
Писати а не објављивати је као имати децу а не пуштати их
да се играју и надмећу са другом децом.
959.
Ако је љубав замајац свему, није ли сламка главна препрека?
960.
Ко има брачног друга и у њему не стекне правога друга,
тај не може рећи да има брак.
961.
Ако је реч човек именица, заменица би могла бити, вода.
Ако је живот семе, класје и жито, воденични точак
би могао заменица бити.
962.
Прве звезде које сам угледао и осетио њихову лепоту
били су моји родитељи. Касније су следиле сестре, браћа,
пријатељи, супруга, кћи, зет, унучићи, љубав и доброта –
и срећа моја са њима, уз друге радости живота.
963.
Све што створите, не треба да је само ваше.
Ако није тако, то створено бива безвредно,
неостварено, непознато и непризнато.
964.
Да није шта јесте и да јесте шта није, можда би нам било лепше?
965.
Ништа није тако високо да би човеку било недохватно,
ни тако мало да се у њему не би огледао.
966.
Оно сте што сте, али и оно што не знате о себи.
967.
Човек је лакши за онолико колико глупости потисне – из себе.
968.
До јасних циљева најкраћи путеви воде.
969.
Од сласти до горчине педаљ је само.
970.
Свако време има своје бреме. И своје носаче.
Од вас зависи ваша улога у своме времену
и однос према том бремену.
971.
Све што човек прећути, о њему говори.
972.
Уврнуте не вреди пришрафљивати.
973.
Перо ми је било и остало најбољи пријатељ,
а унучићи највеће радости и разбибриге.
974.
Живот стално дамара између шапата и крика.
975.
Жар пријатељства неискреност гаси.
976.
Сви које сте насамарили,
покушаће да од вас направе коња.
977.
Поклањајте све. Поверење најређе.
978.
Иако је поклањам годинама и деценијама,
осећам да ми је потребно бар још пола века
да искажем сву своју љубав за човека.
979.
Гледам око себе, и гле: мало је лудих на мој начин.
980.
Уз плитку памет иде и мрка капа.
981.
Кратковидост није не уочити, него раније не видети.
982.
Ма колико да сте ” тешки ”, будите срећни –
ако себи нисте тешки.
983.
Свет је леп, али ништа није лепше и узвишеније
од деце и људске чистоте.
984.
Да није сунца у мени, ни мене не би било.
985.
Волети себе је тест како да волите друге.
986.
Препуштени себи, никада нису сами.
987.
Кад се ствари изоштре, енормно се повећа број тупих.
988.
Иако је свет лепоте ограничен, треба неограничено волети.
989.
Ко није волео треба да зна:
Није лако волети !
990.
Да је мање климоглаваца, и усијаних глава би било мање.
991.
Коме гори под ногама, греје се на сопственој ватри.
992.
Све што дамара, живо је.
Све што је живо, не дамара.
993.
Најлакше се воде они који немају звезду водиљу.
994.
Будите да би стварали.
Стварајте да би били.
995.
Стварати да би се знало,
и да се и после вас о вама зна.
996.
Ја сам у вашим животима онолико колико вас има у мојим
песмама. Зато будите надахнути, да ми песме на песму личе.
997.
Живот од данас до сутра, опомиње.
А то што опомиње иште другачији живот.
998.
Глупо је заљубљенима објашњавати граматику срца.
999.
Како је лепо човек бити, ако то јесте и ако то и други виде.
1000.
Није ми што ме неће бити,
већ што ћу /као и многи други/
несхваћен отићи.
1001.
Кад год да умрете, рано је.
Зато то препустите уморнима од живота.
Miroslav Antić , 24.06.
Miroslav Mika Antić rođen 14. marta 1932. u Mokrinu – Kikinda — preminuo 24. juna 1986 u Novom Sadu In Memoriam – M.Antić Postoji jedan neverovatan gad koji se zove Miroslav Antić Ždere moj hleb pravi moju decu nosi moja Odela Sa mojom ženom leže u krevet na moje Rođene oči Jer zna da sam tog … Настави са читањем “Miroslav Antić , 24.06.”
Miroslav Mika Antić rođen 14. marta 1932. u Mokrinu – Kikinda
— preminuo 24. juna 1986 u Novom Sadu
In Memoriam – M.Antić
Postoji jedan neverovatan gad koji se zove
Miroslav Antić
Ždere moj hleb pravi moju decu nosi moja
Odela
Sa mojom ženom leže u krevet na moje
Rođene oči
Jer zna da sam tog trenutka sigurno negde
Daleko u Lenjingradu
I taj Antić što me je upropastio I kao
Pisca I kao čoveka
Dakle taj koji će na kraju leći u moju
Sopstvenu grobnicu
Pita me jedno jutro šta vam je boga mu
Čoveče
Izgledate mi nekako bolesni
A šta se izvinite za izraz baš njega tiče
Kako je meni
I dokle mi je
O meni se najlepše brinu oni koji me
Ostavljaju na miru
A on pere ruke mojom rakijom ima ključ od
Mog ateljea
Ljudi taj me tera da čitam knjige petlja sa
Mojim plavušama
Dere se u mojoj kući ogovara me svašta
Laže
Deca mi liče na njega a on nosi kravatu
Brije se poznaje neke ljude radi
Svako jutro se tušira pravi se da zna sve
O zenbudizmu
Prevodi knjige čini mu se da ima prijatelje
Mom sinu zamislite svinjariju mome jedinom
Sinu kupuje sladoled
Bio sam mornar bežao sam ili odem na primer
U Pariz
Pokrijem se ćebetom preko glave pustim brkove
A on me i tu pronađe u nekoj ulici Žolive
U nekom bednom hotelu
I vrati kući i rasplače me
Mati moja Melanija koja ne zna da je rodila mene
A ne njega
Više ga voli više mu veruje I on to još kako
Koristi
A on je uveravam vas on je ta upeglana stoka kojoj
Ja dižem spomenik
On je ta uvažena životinja kojoj ja pišem
Biografiju
Ovako popljuvan I sam I do krajnosti zgađen
Sto moram da mu javno pozajmim oči I dušu
I ono malo para koje sam jedva pozajmio
Kad sam ja na primer skočio sa Petrovaradinske
Tvrđave
On je uskakao u đačke čitanke
Kad me je doktor Savić lečio od alkohola
On se pravio kao da ima neke veze sa filmom
Gde god se pojavim gurao me je da ga ne obrukam
Pristajao je na kompromise cerekao se na
Prijemima
Primao je moje nagrade mešao se u moje snove
Jedan licemer
Jedan stvarni licemer
Jedan provincijalac
Jedan koji je trpeo sve ono što ja nikada neću
Trpeti
I koji sada tako fino žuri da crkne umesto mene
Da bi umesto mene
Svinja jedna
Da bi umesto mene što pre jedini živeo
Birokratapult — Marina Adamović
. izglancati cipele vraško je umeće . verujte na reč . jednom sam pokušala . radila od petka do kraja godine . blistale su kao kap u presahlom moru . gromko su me pozdravili ponudili stolicu sa stolom . otvorili usta do čira na želucu ali . kad je neko ugledao suzu u staklastom rubu … Настави са читањем “Birokratapult — Marina Adamović”
.
izglancati cipele
vraško je umeće
.
verujte na reč
.
jednom sam pokušala
.
radila od petka do kraja godine
.
blistale su kao kap
u presahlom moru
.
gromko su me pozdravili
ponudili stolicu sa stolom
.
otvorili usta do čira na želucu
ali
.
kad je neko ugledao suzu u staklastom rubu
gađaše me uglancanim bubašvabama bez brka
.
nije lako biti
savremeni-k gnusoba/â u purpuru
Tako je bilo — Marina Adamović
. mravi su naselili moj strah prokopali do ovalnog smeha . histerija je uporno kucala zapušila sam misli trupcima u rasejanju . vrane su ih izgraktale i-ha . bog je pobegao povređeno . grabuljama crtam autoportret neustašivosti za seti-me-se-katkad
.
mravi su naselili moj strah
prokopali do ovalnog smeha
.
histerija je uporno kucala
zapušila sam misli trupcima u rasejanju
.
vrane su ih izgraktale
i-ha
.
bog je pobegao povređeno
.
grabuljama crtam autoportret
neustašivosti za
seti-me-se-katkad



