Ponekad ne čujem kišu u sebi možda zbog uzavrelog tela ili slasti rastopljene duše ili zbog pronađenog opravdanja da me odgurnu u drugi svet . možda su mislili da će me stvoriti ali čovek ne postoji ni život nije izmišljen . Varaju nas mi pijemo strah tražimo svoje oči verujemo da one ipak postoje onda … Настави са читањем “Ponekad…— Marina Adamović”
Rođena 1962. godine u Nišu. Studije francuskog jezika je započela na Filološkom fakultetu u Beogradu, ali je nastavila studije prava u rodnom gradu. Poeziju objavljuje u elektronskim i drugim časopisima i zajedničkim knjigama. Objavila je štampane zbirke pesama "Curriculum vitae", "Psihodelija minijature", "HAIKU", zbirka kratkih priča "Smrt prijatelja", kao i nekoliko elektronskih knjiga.
Članica je Društva književnika i književnih prevodilaca Niša , član i Udruženja pesnika Srbije i CG, Međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika ralaca i umjetnika "Nekazano", Humanitarne fondacije Humanost bez granica kao Posebna akcija Banka dobročinstva). Živi i stvara u Nišu.
Види све чланке од poetessa
