ISTINO, NAŠA TUGO
Ušlo je vreme zla, u kuću što zove se svet
Dogovor čoveka dva, uništi najmanje pet
Ubice slobodno žive, hrabri umiru mladi
Poštene duše su krive kada ih drugi zavadi.
Crne se suze liju, srca se nude na berzi
Braća se na pragu biju, drug se na druga kezi
Od zloga, zlo se rađa i jača sa jutrom svakim
Prevara, laž i krađa, čine se oružjem lakim.
Nikada priroda nije nanela toliko smrti
Zverka se u rupu skrije, kada je sita i ćuti
Ne treba ljudima drugo, što seje patnju i smrt
Istino, naša tugo, čovek je čoveku vuk…
Kad zver iz čoveka skoči, na veru kojom zračiš
I krene da kopa oči, ti onda voskom zaplači
Iz suza cveta nada, Bog svoje vage ima
Njima će da izvaga, zasluge i grehe svima.
Ljiljana Tamburić
(Прочитано: 96 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.276.314 пута)
“kuća što zove se svet” Ljiljanu ima
da nam odvratnu istinu kaže svima
“Istino,…. tugo, čovek je čoveku vuk”
kad brat bratu uz škripe oštrog noža zvuk
“kopa oči, ti onda voskom zaplači”
“Bog svoje vage ima”, On je najjači.
Draga poeteso svaka Vam čast. Meni se izuzetno svidela ova Vaša pesma koja nažalost prikazuje današnjicu.
Hvala Vama Dragane, drago mi je da je pesma nekog dodirnula. Na žalost, ta istina se sve više dokazuje. Pozdrav za Vas!