U drugim gradovima se iznova srećemo.
Moraju biti stari i sa kamenim zidinama.
Moraju biti mediteranski ili
mogu biti bilo koji…
Može to biti Karkason a mi katari, svejedno.
Samo da smo zajedno, samo da smo svoji.
Tako najlakše uplovimo u vremena
koja su na nama ostavila trag.
Nakon prolaska svih, epoha ovih
predamnom kloneš tako što me na grudi sviješ,
od želje tela i vrele krvi
od toga, koliko sam ti drag.
Ja svoju strast za večnim životom u potaji skrivam.
Sretnem te miran, miran sa tobom uvek bivam.
Dok miris tvoj u grlu osećam
drhti u meni strepnja da se ne izgubim mada,
svaki trenutak naš u tišini, samo to i predosećam.
Posmatram,
Damaklov mač što se nad našim glavama vije
dok iznutra, ja za nas bdim.
Oduvek, kroz vekove nas udvoje osmatram
i uviđam, da me niko do sad tako voleo nije
nije, kao Ti.