Dok kapljice kreću po Gospodnjoj njivi,
pomislih u trenu da kiše će sprati;
sećanje na tebe, trenutak dirljivi,
onda padne noć, prokleto dugi sati.
Dok se lenjo tama po mahali vuče,
bledi mesec senke ko bisere niže;
kao usud moju bolnu dušu muče,
jer svakom si senom meni korak bliže.
Iza svakog žbuna ti samo priviriš,
zalud te u vinu svako veče topim;
ti vaskrsneš načas samo da me kriviš,
da za tobom čeznem sve dok oči sklopim.
Kada nebom krene kišni oblak sivi,
i dok srce moje čežnjom sagoreva;
prospite mi telo po Gospodnjoj njivi,
da o tebi večno moja duša sneva.
autor
Jovica N. Đorđević
03.02.2024g.
(Прочитано: 140 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.103.201 пута)
Hvala poštovani Dušane. Srdačan pozdrav.