Kad izčezne sunce u smiraju dana
ko ubogo,staro,iznemoglo biće
pa duša ranjiva sva od porcelana
naprsne na male krhke komadiće
U tišini noći sen razlama tugu
svetlost beži tiho niz obraze slane
tad mi nemoć pruža ruku kao drugu
briše uspomene na minule dane
Bez traga i glasa utihnuće vreme
u grudima tutnji oluja bez reči
a duša u sebi privija svo breme
kao stari hram što u tišini leči
I zorom kad nebom novi danak svane
kao tiho,milo,razdragano biće
u hramu pod suncem lečićemo rane
spajaćemo naše grešne komadiće.
autor
Jovica N.Đorđević
30.08.2025g.
(Прочитано: 69 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.176.207 пута)
Duša od porcelana…Lepi stihovi.Mnogo puta sam se tako osećala,nažalost.
Da, dođe tako nešto u čoveku. Sve najbolje Verice.
Divni stihovi, skladni, čisti, melodični, a pre svega smisleni! Svaka Vaša pesma je biser! Moj naklon Jovice!
Hvala Ljiljana. Svako dobro od srca.