KAD SUZE PRESAHNU (IV)
Crno nebo , zemlja crna , a topovi smrtno tuku ,
ko gromovi u bezdanu jad jaduju , tešku muku ,
ljuta bitka sad se vodi i planina bolno ječi ,
pogibelj im smrtna preti , hoćel` moći da se spreči.
Malobrojna srpska vojska , al` se Srbin ne predaje ,
Izgubice možda glavu , ali zemlja ostala je.
Ako treba goloruki na topove jurišaju ,
pedalj svoje rodne grude zlotvorima ič ne daju.
Zlotvori su sad u strahu , gladni vuci , a ne ljudi,
kad se rodna gruda brani nema straha od te hudi.
Neće dati hrabra srca da se njina zemlja pati ,
da zaječi neče moći , zubima će zverad klati.
Zemlja ` krvlju natopljena , danima se bitka vodi.
u jurišu tih junaka , što ih srpska majka rodi.
Da l“ s izvora hladnu vodu , il` vučije mleko pili ,
Il ih gorska vila poji , pa su tako snažni bili.
Bližila se bitka kraju , svud su tela pobijena ,
Mnoga majka zaplakaće , sva u crno zavijena.
U ustima gorak ukus , al` pobedu ostvarili,
nadmoćniji jesu bili , al` ih ipak pobedili.
☆☆☆☆☆☆☆☆☆☆☆☆☆☆☆☆☆
Zloslutna je ta tisina , zaćutale haubice .
I nebo je zanemelo , ne pevaju čak ni ptice .
A možda bi zapevale neke samo setne pesme ,
ko će pevat` kad umiru , pevati se tada ne sme.
Začuje se neki jauk , vojska svoje vida rane
Iako su pobedili , nece sunce da im grane.
Još po neki konjić samo od bolova jadan njišti ,
u mukama on umire jer i njega rana tišti.
Gledajući reku krvi , Milošu se grlo stislo ,
more suza isplako bi , al` je srce to potislo .
Samo svoju pusku gladi , u očevu sliku gleda ,
hteo bi mu nešto reći , slici tužno pripoveda.
E moj oče otišo si , al` mi tvoja ruka fali.
Da pomogneš da se spasi ovo što su zatrovali .
Uz tvoju bih pomoć bio još i jači nego sada ,
u duši mi mojoj mladoj čemer gorki preovlada.
Gledao sam te mladiće , mnogi su u boju pali .
Junački se svi borili bez jauka umirali .
Tebi oče smem priznati da me ovo malo plaši ,
da će mnogi poginuti , zatreće se puti naši.
Opipava svoje telo , njemu nista bas ne fali .
Metak ga je zaobišo , izbegli ga svi rafali.
Gleda muke sad drugova , pomogo bi al ne može ,
samo može da se moli , pomozi im dragi Bože.
Dok iskreno Boga moli ka nebu je pogledao .
Krvavo je bojno polje mladi oro nadletao .
Aoj orle ptico siva , mojoj majci aber nosi
preživeo ja sam bitku , metak mene ne pokosi.
Daj mi svoja krila jaka svome domu da odletim
da utešim majku staru i drugove sve osvetim .
Svi mlađani , ali hrabri , živote su svoje dali ,
u toj borbi bez milosti za slobodu oni pali.
I da vidim čobanicu zamrsim joj plave kose ,
samo da joj tiho šapnem da još pamtim noge bose ,
kako travom poskakuju dok čuvasmo naša stada ,
da će biti moja žena ,verovasmo skupa tada.
Ali jauk pokraj njega u stvarnost ga gorku vrati.
Nije lako nikom od njih , al` će ipak istrajati.
svako od njih ostavio rodnu grudu , najmilije
zato neće dozvoliti da se crni barjak vije.
Lešinari krvožedni Cer planinu nadletaju ,
ustremili smrtnoj rani i sve živo otkidaju ,
sloboda se krvlju plaća i damarom svojih bila ,
Evropom se nose glasi , Srbija je pobedila.
Nastaviće se….
© Jasmina Dimitrijević Srbija
21.03.2022.