Neću da se ofarbam –
bele vlasi moje, tako će postati istorija.
Oslikaće pređen put,
dok ne smognem snage
oduvati mesec i Sunce.
Pričaće o meni…
I ocrtanom pečatu mog putovanja,
spevaće pesmu nanizanu notama za gitaru.
Labavo vezane heklane pletenice,
prelivaću razmućenim balzamskim sirćem.
Rezbaren ostavljaju trag,
i blag dan – i tuge
na vretenu dragih uspomena.
Prkositi neću samoće vetru,
u radosti i pokajanju,
nit’ ću usvajatiplavičaste nijanse raja,
kako ne bih bila zaboravljena u očima potomaka.
Iznutra zagnjurena u svoje hvatače snova.
Spoljašnost breme teškog tega,
nabujala novim letom mladih lasta.
Umoriću se jednom od proleća
i ostaviti slovo u mastilu sećanja,
kada odlasku tom dođe vreme.
(C) Danka Avramović Mijatović
Једно мишљење на VRETENO VREMENA