Sveti Trifun – dan vinogradara

Sv. Trifun – dan vinogradara
Poranio jutros Rade
da obiđe vinograde,
čokot, lozu da zalije,
rujnim vinom da prelije.
Trifunjdansko snežno jutro,
ide Rade kroz sneg žustro.
Zubato se sunce smeška,
po  ušima  on  se  češka.
Po zaleđenoj, beloj stazi,
Rade  ide, smelo  gazi.
Čokot hitro zarezuje,
stare grane podvezuje.
,, Dobro jutro, muko stara”
– s vinogradom razgovara.
Ruka drhti sva od milja,
čokot, lozu blagosilja.
,, Rujnim vinom te prelivam
i Krst časni, ja celivam,
da te čuva, od zla štiti,
u to ime, jednu ću popiti.”
Rade gucnu rujnog vina,
obuze  ga  nekakva  milina,
vino pije, a čokot preliva,
– jer u vinu istina je živa!
Od vina mu se obrazi rumene.
Ruka sama ka čokotu krene.
Osmeh sreće razli se po licu,
– očekuje  rodnu  godinicu.
Iz testije kap vina nek’ kane.
da mu rodi više nego lane;
vino slatko, crveno i  belo,
da ga pije u društvu veselom.
Sveti Trifun, istina je stara,
zaštitnik je svih vinogradara.
U zdravlju ga svi ljudi slavili,
Čašom vina, za ljubav nazdravili!
Vesna Stojković, Leskovac

SRPSKO JE KOSOVO

Srpsko je Kosovo
Od Lazara srpskog knjaza, iz prošlosti osta znamen,
o Kosovskom boju priča svaka ptica, svaki kamen.
Diže Lazar svoju vojsku, za Srbiju život dade.
Sve sam junak do junaka, na Kosovu polju pade.
Vrela krvca poljem tekla, kao reka, krv – crvena
Devojačka suza pekla, do groba, ožalošćena.
Njene oči sad ne mogu, tešku tugu da sakriju.
Međ’ truplima uzaludno, traži svoga đuvegiju.
U životu da ga nađe, pa makar bez ruku, nogu.
Svoj život bi dala rađe, molila se dragom Bogu.
Podigla se gusta magla preko junačkih grobova.
Iz crvene reke krvi, niklo polje božurova.
Oj Lazare, kosti tvoje, neka mirno počivaju.
Da uzalud umro nisi, neka svi to sada znaju.
U Kosovo ko mi dirne, osetiće gnev ratnika.
Srbin opet će da gine! On ima krv pobednika!
Ko poželi nešto tuđe, što je sveto i oteto,
neka mu zauvek bude, samo  kleto i prokleto.
Dušmani što nama prete, neka znaju sad i ovo:
-Bilo je i opet biće, srpsko zanavek Kosovo!
©
Vesna Stojković, Leskovac

OTKUD BAŠ TI?

OTKUD BAŠ TI?  – Vesna Stojković
Otkud baš ti u snove da mi dođeš?
Obasjaš mesečinom moje noći tamne.
Kroz misli mi k’o brza reka prođeš.
I probudiš u meni nemire davne.
Otkud baš ti u snove da mi dođeš?
Otkud baš ti na mladost da me setiš?
Dodirneš mi srce kako samo ti možeš.
Kao ptica selica na prozor mi sletiš.
A onda bez traga nestaneš i odeš.
Otkud baš ti na mladost da me setiš?
Otkud baš ti u život moj da svratiš?
Sada kad sam na izmaku snage…
Iz prošlosti da mi stari dug naplatiš.
Iz pepela da oživiš uspomene drage.
Otkud baš ti u život moj da svratiš?
Otkud baš ti da se preda mnom stvoriš?
Gledam te, u glavi mi je konfuzija.
Jesi li došao da mi stare rane otvoriš?
A onda opet da nestaneš kao iluzija…
Otkud baš ti da se preda mnom stvoriš?
Vesna Stojković

БОЖИЋНА  ЗДРАВИЦА

 

БОЖИЋНА  ЗДРАВИЦА

Ево свиће зора рана,
стиже Божић благо нама!
Весеље се увелико спрема,
благодети такве нигде нема!
У Србина је вера чврста,
он се крсти са три прста.
У Србина је вера строга,
он поштује  свога  Бога!
Оj, Србине, жив си, здрав си;
јеси лола, па нека си!
Домаћине , жив ми био,
весело се  проводио!

У кући ти радост и весеље,
да оствариш своје жеље.
Амбари ти пуни жита ,
а жена ти  отресита.
Бачве пуне вина и ракије,
да наздравиш и попијеш.
Поља плодна ,благородна,
а година  свака родна!
Берићета нек’ је кућа пуна,
место капе на глави ти круна,
као симбол среће ,благостања,
песма нек’ ти у кући одзвања!

Православац ти си зна се,
што за Божић коље прасе.
А нађе се и понеко јање,
за празнично  радовање.
Тихо гори жута воштаница,
и ломи се Божићна Чесница!
Цела кућа тамјаном мирише ,
радошћу и миром сад одише.
Пламен среће у очима блиста,
све у славу Бога Христа!
Његова нас рука ка спасењу води,
Мир Божји, Христос се роди!

Весна Стојковић
Лесковац,Србија

STANJE ZA PLAKANJE

Stanje – za plakanje!
Kroz tamu se dim provlači, ulazi u čista pluća.
Vrata širom otvorena. Domaćinska svaka kuća.
Svakog gosta vala dosta, do tri noći i tri dana.
-Glas promukli začuo se, sad sa sviju četir’ strana.
Cveće mi se osušilo… I ne cveta, ne miriše.
U grudima srce jadno, niti kuca, niti diše.
Mrak pokrio sve prozore, zavladala gusta tama.
Umuknuli svi glasovi, buka, gužva i galama.
Na ulici mrtve ptice, skakuću u plitkoj bari.
Ljudi svi se čudom čude, tako li sad stoje stvari?
Olinjala stara mačka  što se tromo sada vuče,
iz dvorišta pobegla je, napalo je neko kuče.
Mačor drema u zapećku, a miševi kolo vode.
Dimnjak garav, pocrneo, otišle su davno rode.
Vetar skida suvo lišće, na drveću golo granje.
U vatri sad zmija pišti… To je stanje za plakanje!
Kroz kaljuge i kamenje, mrtve duše svetom hode,
opasane mačevima, traže put svoj do slobode.
Grobovi su zapusteli, ne čuju se narikače.
Zavladao  muk, tišina… Više niko i ne plače.
Vesna Stojković

ИЗГУБЉЕНО ПОВЕРЕЊЕ

ИЗГУБЉЕНО ПОВЕРЕЊЕ
Када се над мојом главом тамно небо спусти
И мисли ми неке тешке падају на памет.
Пред очима титра сенка, црни облак густи.
Ниоткуда не стиже ми ни помоћ , ни савет.
Покушавам да пронађем излаз и решење.
Кренем напред, спотакнем се… Трновита стаза.
Преко мојих леђа пада дрвље и камење.
Путева преда мном много. Нигде путоказа.
Сад гледам у црно небо, тражим светлу тачку,
да расветли мисли црне и пут ми покаже.
А ветар ме пољем витла к`о неку играчку.
Ја узалуд опирем се – ништа не помаже!
Као зрно песка ја сам у некој пустињи,
лелујам се тамо – вамо, губим равнотежу.
Чујем гласове у тами, као плач детињи…
Вражје слуге намаме ме, па ме у чвор вежу.
И узалуд руке ширим, пут неба ја стремим.
К`о сунцокрет окрећем се према јарком сунцу.
Из свег гласа тада вриснем, па нагло занемим.
Час понирем, падам, онда идем ка врхунцу.
И живот ми тако прође у вечитом грчу,
борим се на правди Бога за част и поштење.
И ногама босим газим по трњу и срчу.
Међ` људима изгубљено тражим поверење.
Bесна Стојковић

Beskućnik

-Beskućnik-

Tumaram kroz mrak ulicama pustim,
dok vetar cvili iznad moje glave.
I htedoh nešto tiho da izustim…
Da oteram ružne misli što se jave.

Nešto me tada natera da skrenem
tu pored reke, ispod samog mosta.
Da l’ da se vratim, il’ napred da krenem?
-sa dilemom tom, zaleđena ostah.

U tami tada k’o da nešto šušnu,
prilika neka kroz mrak se prikrada.
Otvorih oči, pažljivo oslušnuh…
Preda mnom čovek pokaza se tada.

Videh u mraku ispruženu ruku
i lice njegovo što vetru prkosi.
Naviknut na bol, na patnju i muku,
život je njega nater’o da prosi!

U trenu osetih ja teskobu neku.
Sklupčano telo od straha poskoči.
I pružih ruku tom jadnom čoveku…
Videh mu suzom orošene oči.

Nekada je kažu, on gospodin bio,
nosio je šešir i skupo odelo.
Pored reke svoju mladost provodio.
Iš’o je kroz život ponosno i smelo.

Nekada je bio čovek prvog reda.
Svršio je kažu, on visoke škole.
Sada u svoje prazne šake gleda.
A hteo je samo da ga ljudi vole.

Pred očima mi osta ta uboga slika,
čoveka koji kraj vatre se greje.
Latih se brzo svoga novčanika…
Novac mu pružam,on se gorko smeje.

I tihim glasom tad reče mi :,, Dosta!
Ja nisam ovde došao da prosim.
Samo još malo ponosa mi osta…
A krst sam već svoj navik’o da nosim! ”

,, Imao sam- kaže, kuću sa bazenom,
vikendicu, auto, jednu jahtu pride.
I bio u braku sa prelepom ženom.
Želeo sam da me ljudi srećnog vide.

Taj život iz bajke živeo sam kratko.
Nestala je sreća poput lanjskog snega.
Možda sad ne bih postupio tako,
da sam znao šta će biti posle svega.

Davao sam svima i šakom i kapom,
hteo sam da delim sve ono što imam.
od srca sam rado pomagao svakom…
Navik’o da dajem, al’ ne i da primam.

Usred ciče zime, sad osećam žmarce,
kako mi kroz kičmu prolaze i stežu.
Od ljudi sam samo primao udarce,
za njih me ružne uspomene vežu!

Zato se skrivam, ovde ispod mosta,
grejem se vatrom od suvoga granja.
Nevolja videh u životu dosta…
Bežim od ljudi, od neljudi se sklanjam!

Vesna Stojković, Leskovac

Ugašeno ognjište

 

Ugašeno ognjište – Vesna Stojković
Zanoćila vetrušina u granama stare trešnje.
Pod strejom se paučina razmahala luđe, bešnje.
Zagraktala dva gavrana, loše vesti kome nose?
Usred lepog, belog dana, kome li će da prkose?
Strašilo u polju stoji da preplaši divlje svinje.
Lubenice netaknute, skapavaju čak i dinje.
Kukuruzi neobrani, zrelo klasje još se žuti.
Brazde puste, neorane… Prašnjavi ostaju puti.
Na granama voće zrelo, nema ko da ga ubere.
Selo malo opustelo, ostalo bez nade, vere.
Mladost naša otišla je, daleko od svoje kuće.
Sada trbuhom za kruhom, stalno luta kroz bespuće.
Roditelji ostareli, žuljevite , slabe ruke.
Već su davno iskopneli, pod starost ih grizu muke.
Kroz prozore pogleđuju, ali tužan pogled osta.
Jer uzalud očekuju, milog im i dragog gosta.
Sa odžaka dim se vije, dok ognjište već se gasi.
Iz oluka kiša lije… Kućo moja, propala si…
Stari džukac juri vrapce, mesto trave korov niče.
Slika svima dobro znana, ko iz neke stare priče.

Sklonište od tuge

Sklonište od tuge

U brazdama pustih, neoranih njiva,
gde iz suve zemlje, samo korov niče.
Rađaju se jutra, sumorna i siva,
dok tišina nema u bezglasju viče.
Opustelo selo, nema dečje graje,
više se ne čuju, ni glasovi ljudi.
A tišina ova, već predugo traje…
Teška tuga sad mi izbija iz grudi.
Sanjam staru kuću, u prošlost se vratim.
Tad osetim  radost i čudesnu snagu.
Onda se probudim, u trenutku shvatim,
da kopam po bledom, iz sećanja tragu
uspomena, što su kao večnost duge.
-U njima sad  tražim sklonište od tuge.
Vesna Stojković

Zla vremena

Zla vremena
U srcu mi bol čemerni, smeh je zamro na usnama.
A pogled mi led ledeni, u očima nema plama.
Danima već vlada tmina,sunce se u oblak skrilo
Samo pustoš i tišina. Ništa nije k’o što j’ bilo.
Sad osećam neku jezu.Niz kičmu mi idu žmarci…
Da dokažem hipotezu, pomažu mi samo starci.
Skupili se svi mudraci, u glavama misli teške.
Ali, svuda loši znaci… Krenuli na Mesec peške.
U bezumlju sad se gube, jedni druge psuju, pljuju…
A o svemu samo trube, nove teme iscrpljuju.
Pretresaju sve probleme, ali džaba… Svuda kriza.
Možda im pokaže vreme. Za pak’o im ne treba viza.
Pobesneli sasvim ljudi…Udario je  trn na glog.
Sada svako svakom sudi. Ne treba im za to razlog!
Teška muka u čoveku, odvela ga  u beznađe.
Krvave mu suze teku, al’ on  ćuti o tom’ rađe.
Mrtvi dižu se iz groba, živi sad  u  njima  leže.
Došlo neko  čudno doba, nema više ravnoteže.
Mač krvavi u kamenu, zaboden je do balčaka.
Pišti zmija u plamenu.  Zla vremena, naopaka!