Аутор: miro.b

Pjesma je…

 

 

Ona je igra bez granica,

duša joj, prva violina,

igra bez pravila,

Spasenje za, Od Riječi Sina,

utočište, poslednja stanica…

 

Ona je čarobna opsjena,

riječju zidani dvorac,

kula u oblacima,

umornom srcu razvigorac,

stvarnome svijetu, koprena.

 

Kada te mraz pohara,

Njome se odjenuti možeš,

ne brini se,

da dušu Njome zgriješ,

Ona, slovo po slovo izgara.

 

Na ranu krvavu, duboku,

Ona je melem čudesan,

Ona zna,

od čega je bol sazidan,

Ona suzu presušuje, u oku.

 

Ona je koscu, kosište,

lastama miris juga

i cvrčku trava,

Ona je najbolja druga,

daje, a ničega ne ište…

 

(C) Miro Beribaka

Nije lako razmišljati

 

Nije lako razmišljati o sudnjemu času,
posebice noću,
kada se sve utiša,
kada iza svake ugašene svjetlosti,
prilika vreba…
Nije lako nadati se, pozivajućem glasu,
sve i da hoću,
ako se duša i pomiri,
plašiti se puta konačne nepovratnosti,
put zemlje, put neba…

Nije lako sjećati se, čega više nema,
osim ponekada,
za nesnenih noći,
dok mjeseca svjetlost, krati noćne sate,
svojom igrom straha…
Nije lako razlučiti, da li da se sprema,
il’ postoji nada
namučenoj duši,
koja plačuć’ dodje, a s plačem je prate…
Od praha do praha…

Godine prolijeću, dok sati se vuku,
sve je više bora,
il’ su to ožiljci…
Mudrosti je manje, sve što više učim…
Il’ me briga nije!
Sjećanja me drže, k’o na koncu lutku,
ja nemam izbora,
ludo li se smijem,
dalju ruke pružam, pjesmu da dokučim.
Pjesmi, kasno li je…

Kada se osvrnem, iza preko ramena,
sve sama zgarišta
ubijenih želja…
I nikoga nema, da mi pruži ruku,
da lice umije…
Samo čvrsta stoje, sjećanja stamena,
kraj svakog poprišta
i čuvaju stražu,
da ko ne ukrade, moju tešku muku…
Do kraja ubije…

(C) Miro Beribaka

Tuđi dokovi

 

 

Njiše se ovaj nestvarni brod,

kojim plovimo,

k’o kakve mlade bokovi.

Samo more i nebeski svod,

okom ulovimo…  

Tu su i pristaništa dokovi.

 

Dokovi tuđi, tuđi i ljudi,

tjeraju nas:

“Idite odavde”, k’o da smo kužni.

I opet se isto sjećanje budi

i traži spas… 

Mi smo ustvari, sami sebi dužni.

 

Dužni smo priznati, sebi i djeci,

da nejaki smo

i da se staro drvo, ne prima lako,

da ljepše je tamo, odakle su nam pretci,

u stari kraj bi smo… 

Noćima ista patnja! Dokle ovako?

 

(C) Miro Beribaka

Pomen pjesniku (Aleksi)

 

Odavno sam htio napisati pjesmu,
veliku i jaku da se svi dive
i da sa mojim rimama žive,
da zna me svako i svako kliče:
“O zdravo junače, živio pjesniče”.

I probam ovako, probam onako,
al’ nešto ne ide, nije baš lako,
promijeni pero, obrni okreni,
stihovi nejaki, tupi i drveni.

Al’ ne može pjesme da piše svako,
jer, jedan je Aleksa, jedan je Ako..

Junačko srce, velika duša,
koliko snage da majku posluša,
da kaže Anki: “Zbogom Ti draga”
i iz njenog života, ode bez traga,
da nekud luta, da sreću traži,
al’ zalud, samo se pero snaži
i samo piše još silnije, jače,
pero sve jače, da duša zaplače.

I stihovi lete,
k’o da se svete,
za boli nan’jete,
za snove otete.
Za tugu i radost,
za veselu mladost,
za sjetnu starost.
Za sve prohujalo…

Al’ ne može pjesme da piše svako,
jer, jedan je Aleksa, jedan je Ako..

(C) Miro Beribaka

Usnih

 

 

Usnih te noćas,

kao nikada prije,

obnaženu, smjelu…

Imala si samo

moju košulju

ogrnutu preko ramena

i čežnjiv osmjeh,

a ja te gledah,

gledah ta koljena…

Ne mogoh se nagledati!

 

Usnih kako ti

moji prsti ostavljaju,

tragove po bedrima,

a ja gledam kako

brzo nestaju,

a ti samo govoriš:

„Ljubi me, ljubi me jako,

nemoj da staneš“!

Ljubih te noćas,

kao nikada prije…

 

Usnih noćas

tvoje prste u mojoj kosi,

kako me stišću

na grudi ti bijele, nabrekle…

Pomislih: ”Koliko…”?

I slušah tvoje srce,

dugo slušah,

slovo po slovo:

„Do crvene planete,

do najudaljenije zv’jezde…“.

 

Otvorih oči,

još bi pomrčina,

nestade san, brzo

kao tragovi mojih prstiju

sa bedara ti,

samo u jednom kutu sobe,

ostade tvoj osmjeh

i tvoj glas:

“Ljubi me, ljubi me jako”!

Osmjehnuh se, gorko…

 

(C) Miro Beribaka

Crveni karanfil

 

 

 Ilidža sva u cvijetu, cafe Dolly Bell,

sami smo, ja i moja Esma,

sa zvučnika dopire: ”Zaboravi ako možeš”,

naša najdraža pjesma.

 

Šetamo alejom zagrljeni,

zastanemo i ja je ljubim,

oko nas, samo su kesteni.

Ali, zašto osjećam,

da je nepovratno gubim?

 

Ljubim je, ona mi kosu gladi,

da l’ ja to sanjam da volim,

plašim se, suviše smo mladi..

Ali, zašto se stalno pitam,

o, kako ću da je prebolim?

 

Radujemo se kao procvalo cvijeće,

kao Djurdjevu danu Cigani,

u našim srcima je proljeće,

o Bože, da li smo,

jedno drugome zapisani…

 

Skenderija sva u mladosti, Matursko veče u „Zlatnom”,

zajedno, ja i moja Esma,

sa zvučnika dopire: “Zaboravi ako možeš”,

naša najdraža pjesma.

 

A meni sve više je muka,

pijan sam dok ona me drži,

stežem je jače oko struka.

sve češće se stidim,

o kako samo sjećanje prži…

 

Mi plešemo, o kako je volim,

dok ljubim joj lica blagost,

za oprost, pijan je molim…

To nisam bio ja,

to bila je moja mladost…

 

Radujemo se kao procvalo cvijeće,

kao Djurdjevu danu Cigani,

u našim srcima je proljeće,

o Bože, da li smo,

jedno drugome zapisani…

 

(C) Miro Beribaka

 

Prošlo je

 

 

Gangrena razara kosti,

nekroza kože i tkiva,

rana živa…

Pomislih: “Bože oprosti,

je li to kucnuo čas”?

 

Nada su mantili bijeli

i suzne oči sestara,

il’ je to prevara…

Dok vrti se svijet cijeli,

ima li nade u spas?

 

Na rebra gangrena došla,

samo je jedan ostao korak

i pogled gorak…

Promiču vremena prošla,

ali još ne čujem glas.

 

Imena braće i sestara,

sa svake me kese gledaju

i ne znaju,

da im krv niz cjevčicu izgara,

da uliju život, bratu svom.

 

Srce bi kucati htjelo,

al’ grudi su tako umorne,

a noći zorne…

Okolo sve je bijelo,

prilike kruže nadamnom.

 

Sreća pa ne znadoh ništa

što znače izrazi stručni,

a tako mučni…

Sjećah se samo stratišta,

u tom vremenu hudom.

 

(C) Miro Beribaka

Cukini jadi

 

 

Da samo znate, kakvo sam ja štene,

ujedam, grizem i zube kezim,

ne bi vi nikad spomenuli mene,

jer koga vidim, ja na njega režim.

 

I sve to da budem ‘macho cuko’,

da bih u čoporu ja glavni bio,

da se pred kujama ne bih obruk’o,

da bih se samo, malo zabavio.

 

Sanjarim i ja o mirnom životu,

iz dobrog legla, da se neka nađe,

da maštamo skupa o našem okotu,

da živimo život u slozi, bez svađe.

 

Zbilja si moja radost i snaga

i moja sreća i moje sunce,

repato moje, kako si draga,

sve joj to tako, režim na uvce.

 

I iz sna me prenu nekakva buka,

to gazda moj se, s’ komšijom svađa,

o pasji svijete, pa to je bruka,

on mojom koskom, komšiju gađa!!!

 

(C) Miro Beribaka

Majka Zemlja

 

 

 

Svaki, baš svaki pedalj, svima nam Zemlje,

natopljen je krvlju, otaca naših…

Svaki, baš svaki vapaj, svima nam Majke,

natopljen je suzama… Ne idite djeco!

 

Na svako vaše mjesto, dva će tudjina doći,

od ostale vam braće, sluge napraviti,

k’o i vi koji odoste, neće vam pomoći

već u tudjoj zemlji, sluge ćete biti.

 

 Kad vas drugi vide, krasiće vas osmjeh,

al’ duša polako, venuće k’o cvijet

i nećete znati, da učiniste grijeh,

kada se od Majke, dadoste u svijet. 

 

I znaćete onda, kad ne budete znali,

kojim to jezikom, djeca vam govore,

boljeće vas tada, šta ste drugom dali,

što djeca su vam djeca, neke Majke druge. 

 

Vi odoste tamo, gdje lome i najjače,

tamo gdje će vaša, krila potkresati,

znaćete tek tada, kad srce proplače,

što se rodna gruda, zove „draga mati”. 

 

Plakaće vam srce, kad budete se kajali,

kada vam se vaše, vrelo krvi zgasne,

boljeće vas tada, sve što niste znali,

kada vam u očima, sjaj života splasne. 

 

Svaki, baš svaki pedalj, svima nam Zemlje,

natopljen je krvlju, otaca naših…

Svaki, baš svaki vapaj, svima nam Majke,

natopljen je suzama… Ne idite djeco!

 

(C ) Miro Beribaka

Ako se ikada sretnemo

 

 

 

Ako se ikada sretnemo,

onako slučajno, u prolazu,

ne govori ništa. Ćuti…

Samo me zagrli jako,

što jače možeš, pusti

neka nam se suze pomiješaju,

one će već znati, sve reći.

 

Ako se ikada sretnemo,

ne govori ništa,

samo nasloni glavu,

na moje grudi i poslušaj,

čućeš iz dubine srce moje,

što bije ti ime, sve ove godine,

a ti samo ćuti,

ne spominji laži, zbog kojih…

Neka im je na dušu.

 

Ako se ikada sretnemo

i isplačemo, ne govori ništa.

Poljubi me jednom, kratko

i idi bez riječi,

nemoj ni mahnuti,

samo se jednom na me osvrni,

pa pogni glavu i ubrzaj korak,

kao onda,

kada sam te poslednji put,

dopratio do kuće.

 

(C) Miro Beribaka