Аутор: miro.b

 

Bol

 

 

Svako svoj bol

sa sobom nosi,

skriven od pogleda,

duboko

u tami vlastitog bića.

 

Svaki bol,

ponekad,

ispliva na svjetlost dana

i kane

niz obraz svoga sudjenika.

 

(C) Miro Beribaka

Dangubismo zalud

 

Naudisasmo se baruta,

naslušasmo se fijuka olovnih zrna,

strah nas je na molitvu nagonio!

 

Po vascijeli Božji dan

dangubismo! Zalud!

 

Potjeraše nas zlatnim perom,

kupljenim crnim zlatom!

I dan-danas nas gone!

Dangube zalud!

 

(C) Miro Beribaka

Odlazak (Ilidža)

.

.

Narod k’o narod,

ide k’o živina,

ćutke!

Vodaju ga tamo-vamo!

.

Zguren, naramljuje,

ostavlja djedovinu,

prteć svoju muku

i sanduke s kostima!

.

I ne plače!

Nema kad!

.

(C) Miro Beribaka

Mama

.

.

Nikada nisam znao

kada je tvoj rodjendan,

Mama,

da je negdje u novembru, znam,

zato ti Osmoga Marta

pjevam rodjendansku pjesmu,

sa suzama,

pjesmu koja kaže, “Mnogo me je sram”!

.

Kad jednom kući dodjem,

i obidjem tvoj grob, majko,

i upalim svijeće,

neće biti važno, koji je mjesec i dan,

položiću kraj tvoga uzglavlja,

prvo, koje sam ti ikada donio

cvijeće,

i prozboriti tiho, “Mama, srećan ti rodjendan”!

.

(C) Miro Beribaka

Na čast nam

 

 

 

Gledam,

pogled iskrom iskri,

iza iskre oko,

iza oka misao,

duboka ko oko,

svijetla ko iskra,

jaka ko pogled…

 

Sklapam oči,

razmišljam…

Sve vidim!

Vidim pogibelj,

polje puno krvi i jauka,

tjelesa mrtva

i ona samo što nisu…

 

Jedan išće vode,

drugom nije ni do vode,

treći ljeba da ne mrije gladan…

Jedan majku zove,

jedan ljubu, djecu,

jedan momu da mu se ne nada!

 

Niko ne odgovara

do gavrani!

Nebom kruže, graču!

Crijevima se raduju!

 

Otvaram oči!

I dalje vidim,

sjeni se komešaju…

I čujem…

 

Čujem krv još vrije

za nas prolivena,

predaka naših

kosti se lome

od tudjinova koraka,

od naše beskrvnosti,

besrcosti,

od naših očiju gladnih,

od zelene sluzi

koja nam žilama tumara!!!

 

Na čast nam Stara Dama

i Sestra joj preko vode

i zlato na vratovima nemani

i njini strukovi svilom utegnuti

i njini lakovani nokti

i krv pod noktima!

Naša krv!

Na čast nam maćehe!

 

(C) Miro Beribaka

 

 

 

 

 

Nema nama našeg Srca više 

 

 

Dušu našu s krvlju

isc’jediše,

iz Srca se naše ime

briše,

zalud pjesnik o Kosovu

piše,

zalud slikar još božure

riše,

temelj trava zatravila, ne

miriše,

tek ponegdje zvone zvona

tiše…

Nema nama našeg Srca

više!

 

Zvjezdicama naše žene

oplodiše,

kopilani, dva nam oka

zavadiše,

bjelokapog, crnog orla

nakotiše,

da otima, siluje i pali, da

kidiše,

da po našem Srcu sad

urniše.

Javorove gusle

zanijemiše…

Nema nama našeg Srca

Više…

 

Materi nam sisu

rasporiše,

da istekne mlijeko kojim nas

zadojiše,

iz utrobe, Miloše nam

povadiše,

iz grudi se krici

prolomiše,

niz obraze vrele suze

sliše,

kosovske nam kosti

zavapiše…

Nema nama našeg srca

Više!

 

Ostade nam samo da se

pamti,

da se nikad zaboravu

ne da,

da nam Riječ na usnama

plamti

i plamteća da se djeci

preda…

Da se nama, naše Srce

vrati!

 

(C) Miro Beribaka

 

 

 

 

 

Muk

 

 

Ima tako noći,

kada se sve utiša,

sve stane…

I vrijeme stane,

Zemlja prestane da se okreće.

Sve se umiri!

I vjetar se negdje skrije

puštajući Zemlju da lebdi,

sve zavapi

skladom potpune tišine!

Tek poneki leptir udari krilima,

tražeći svjetlost,

svoju kob!

 

Muk,

samo se unezvjeren pogled

susreće sa mjesečinom,

prepoznajući oblike

na hrapavom zidu,

a zaledjen um se

kolijevci vraća

i jasno vidim svoje rukice,

kako razigrane hvataju

materin mili pogled,

a otac me za obraz štipka.

Smiju se, srećni su…

Smijem se i ja sa njima.

 

Ima tako noći

kada nemušto pitam

oblike sa hrapavog zida,

da mi kažu

gdje se to vjetar skrio,

da ga zamolim

da pokrene Zemlju,

da vrijeme opet krene,

da oduva ovaj muk

od kojeg sve lebdi,

koji sve lomi,

kažnjava kao dželat

bez riječi,

bez samilosti,

bez grižnje savjesti,

a ja da se probudim

i kažem:

“Samo sam ružan san snio”!

 

(C) Miro Beribaka

 

 

 

 

 

Strah

 

 

Vijekovi se stiskaju

u mojoj pdsvijesti.

Sanjam…

Sanjam a ne znam,

da li su ti snovi

već proživljeni životi,

ili mi davni vijekovi

kazuju budućnost.

 

Gledam…

Gledam oko sebe,

a ne znam da li sanjam.

Strah me je da se probudim,

jer ako ne sanjam,

bojim se da ću budjenjem nestati.

 

A odakle i gdje nestati? 

Iz života?

U neki drugi život?

 

 

A život ovaj i život onaj,

su samo dio

jednog neprekidnog toka.

Poput vode žuborave!

 

Sad je voda, sad je oblak,

sad je java, sad je san,

smjenjuju se noć i dan…

Sad na zemlji, sad medj’ oblacima…

 

Svejedno, ništa ne razumijem,

samo se bojim budjenja!

 

(C) Miro Beribaka

 

 

 

 

 

 SAT

 

Pijesak se sljeva

u donju komoru,

uz zaglušujuću buku

svjetova spoljnih.

Srce pjeva

ritmom tam-tama,

sam sebi stežem ruku!

Da zatvorim krug…

 

Radujem se sa strahom,

svakom svanuću,

plaćam ga sa dva nova dana,

otmjeno i galantno,

da ne bih, sa uzdahom

u trenu nestao,

da me ne ubije, bol starih rana!

Da me leptiri ne odnesu…

 

K’o dječak mladjani

prvom brijanju,

nestrpljivo, raduju se noći

svanula jutra,

guraju se dani

niz usko grlo…

Budem li htio, hoću li moći,

okrenuti sat?

 

(C) Miro Beribaka

Oko

 

 

 Gotovo je,

svi su već kupljeni,

od prvog do poslednjeg meridijana,

u cijelom krugu,

samo tek poneko, u njedra, poluglasno,

ispusti glasa,

plašeći se Oka koje nas motri

sa zelenog papira,

papira kojemu se divimo,

kojemu dahćemo,

diveći se zidarima Novog Doba,

doba u kojem će se znati,

ko kosi, ko vodu nosi,

ko djecu pravi…

 

Da, i to,

da nam se soj pročisti

od nejakih, gladnih,

od prljavih,

od tuge, smijeha,

od onih koji osjećaju,

onih koji misle,

od onih koji ljube bližnjega svoga,

koji materino mlijeko

za života nose,

onih koji su gordi na svoga oca,

na krv i gene,

od onih kojima srca

ne biju u džepovima,

koji ne zaboravljaju da je srcu

mjesto u grudima.

 

Od nas, od nas samih koji se sjećamo,

da smo ikada imali grudi,

grudi k’o kamen,

da bili smo ljudi,

a sada smrvljeni, tek pijesak,

razasut okolo

zidareva faraonskog doma,

doma kojemu prozori nisu potrebni,

jer ima Oko…

 

Na samom vrhu je Oko,

Oko koje sve vidi,

Oko Svevideće,

Oko moćno i prijeteće,

Oko koje nas posmatra

dok pjevamo,

dok plačemo,

dok nuždimo…

 

A mi, antitijela puni,

ničega se ne bojimo,

živeći svoja nuždenja,

niti da se snuždimo,

zbog nerodjenih praunuka,

zbog predaka, barem!!!

 

(C) Miro Beribaka