Konjak u čaši sa debelim dnom,
ona čudno pogleda u mene,
“Ide li se tebi još sa mnom,
A ona je rekla: “I da i ne”.
Rekla je da joj se još svidjam,
al da mi nismo jedno za drugo,
pitao sam je: „Zašto tako”,
a ona je ćutala uporno, dugo.
Poslednje zbogom
Prvi puta sam osjetio, da svijet se ruši,
kada smo jedno drugom, “Zbogom” rekli,
svaka ljubav ostavlja, tragove u duši,
sjeća nas da smo mio, spomen stekli.
Te noći je nastala, pjesma tužna, prva,
koju je ispjevalo srce, u praznoj sobi
i sjetim se ljubavi prve, kada prošlost ophrva,
ovu napaćenu dušu, u poznoj dobi.
Sjetim se zašto sam zavolio, klavir i duge šetnje
i prvi put sretan bio, te davne jeseni,
o da ne bi grešaka, za mladosti sretne,
zar bi od prošlosti išta, ostalo u meni.
Rušili su se svjetovi, još mnogo puta, premnogo,
ali nikada tako istinito, kao tog prvoga puta,
dolazile su i prolazile, ko bi se sjetiti mog’o,
da srce onako ponekad, u mladost ne zaluta.
Kada sam, o zašto sam čuo, tu strašnu, nemilu vijest,
pomislih, neka joj dragi Bog, njenu djecu čuva,
o zašto tako prerano. I dok muti mi se svijest,
izgovaram poslednje zbogom,
počivaj u miru, moja ljubavi prva.
(C) Miro Beribaka