Аутор: miro.b

I danas, ponekad

 

 

I danas, ponekad,

začujem tatine gusle,

koje je sam pravio

i njega kako pjeva,

o junacima

i bude mi žao,

što mu ikada rekoh:

“Može li to malo tiše”?

 

I danas, ponekad,

ispred nosa mi prostruji,

miris domaće rakije,

koju je sam pekao

i čujem glas za svakom čašom:

“Bože pomozi”

i bude mi žao,

što mu ikada rekoh:

“Može li to malo manje”?

 

I danas, ponekad,

vidim ruke žuljevite

i njegova povijena leđa,

a on ni jedne da se požali,

već nazdravlja:

“Čuva Bog sretnika svog”

i bude mi žao,

što mu nikada ne rekoh:

“Tata, odmori malo”!

 

I danas, ponekad,

promakne mi pred očima,

kako ulazi u bijelu sobu

i briše suze, krijući

da ja ne vidim

i pita: “Kako si sine”

i bude mi žao,

što se malo ne pridigoh

i rekoh: “Dobro je stari”!

 

Otkako ode, ogluvi kuća,

suvi se javor, ne javlja više,

a ova ruka, što ovo piše,

vrelu suzu neće da briše…

Neka je,

za mojim je tatom…

 

(C) Miro Beribaka

Kao gost u svojoj kući,

k’o domaći u tuđini,

k’o suđenik na stratini,

osjećam se putujući…

 

Tuđini

 

Svaka duša putujuća,

taman oblak sobom nosi,

iznad glave. I prkosi,

bez počinka i svanuća.

 

Nijemo gleda zemlje tudje,

niti vidi, niti čuje,

samo ćuti, radi, ćuti

i ponižen ne trepnuti,

svoje sutra iščekuje.

Sve je lijepo, samo luđe.

 

Zemlja strana, svakog dana,

ište danak, kapcu krvi,

kilo znoja i dva snage,

igračke mi daje drage.

Nit poslednji, niti prvi,

izgubih se sred bezdana.

 

Ko li jesam, ne znam više,

mladi starac il’ star mladac,

s’ rodne grude ne odrodjen,

novoj zemlji ne prirodđen,

sustiže me jadni jadac.

Osta srcu da uzdiše…

 

(C) Miro Beribaka

 Misao

Ljubav prema Bogu je ljepota,

ne ako je kazuješ,

nego u srcu nosiš,

ljubav prema Bogu je čistota,

kojom dušu miješ,

kada od Boga za milost moliš.

(C) Miro Beribaka

MORAM

 

 

Ja idem,

gledam pravo,

svima “Zdravo”,

Kažem!

 

Ja idem,

kroz stalnu borbu,

nosim torbu…

Teška je…

 

Ja idem,

da odmorim, usporim,

ponekad torbu otvorim…

Sjećam se!

 

Ja idem,

torba poderana,

sva je od rana…

Plačem!

 

Ja idem,

suze se niz mene slijevaju,

solju mi rane vidaju…

Odnose bol!

 

Ja idem,

stope se pune suzama

i krvlju iz ljutih rana…

Ne osvrćem se!

 

Ja idem,

ne spavam, samo trepnem,

jutrom se uštinem…

Da provjerim!

 

Ja idem,

snaže me sjećanja,

odnose glavu sa panja…

Srećan sam!

 

Ja idem,

dok idem, plačem,

dok plačem, pjevam…

Moram!

 

(C)  Miro Beribaka

Neko drugo dvoje

 

 

Mnogo će vode proteći,

godine, mnoge će da prodju,

dok se opet ne rodi,

ljubav, kao što naša je bila.

 

Sva smo obećanja pogazili,

kao i dok smo ih govorili,

zelenu travu i žuti maslačak,

dok nam je sunca zračak,

kroz krošnju slao osmjeh,

znajući da činimo grijeh…

U žaru ljubavi…

 

Prohujaće zime i proljeća,

dok opet srce ne obeća,

dok dva mlada leptira,

ne ispiju kapcu nemira

i sa krila ne otresu prah,

dok duše ne pobijede strah…

 

Gaziće alejom noge bijele,

nadimati se grudi dozrele,

poljupci vreli će da prže,

drhtave ruke da se drže

i opet jedno uz drugo pripijeni,

biti dvoje, mišlju sjedinjeni…

 

Ali, biti će to neko drugo dvoje,

koji će alejom kestene da broje,

da se srećno i ludo smiju,

dok srca jedno za drugo biju,

da sklapaju oči dok se ljube,

da se zaklinju dok razum gube…

 

Neko drugo dvoje, srećni će biti,

grleći se i ljubeći, travu pogaziti,

al’ neće znati, da to je naše mjesto,

da to je našoj ljubavi presto,

da tu su naše grudi zadrhtale,

baš na tom mjestu, pohote procvale…

U žaru ljubavi…

 

(C) Miro Beribaka

ZAVIČAJU

 

Nisam te zaboravio

selo moje s’ kraja duge,

pokraj rijeke, pod planinom,

sa tobom sam svakim danom,

do te nemam želje druge.

Zavičaju, srcu mio…

 

Kad li ću te pohoditi,

kad li preći tvoga mosta

i udahnut’ te svježine,

pa napojen te miline,

hoću l’ reći: “Sad je dosta”.

Hoću l’ moći suze skriti?

 

Hoćeš li me prepoznati,

sjetiti se mog koraka

i raširit’ pute svoje,

sanku mio, selo moje,

sjetiti se svog dječaka?

Hoćeš li se radovati?

 

Vrijeme ide, ja još maštam

i još vidim svoje selo

i još vidim svoju kuću,

dok koračam po bespuću,

sve je crno ili bijelo.

Al’ još sebi ne opraštam.

 

(C) Miro Beribaka

*****

 

Jedan kamenčić,

pravi mnogo krugova,

na mirnoj vodi.

*

Jedan gvozdenjak,

odnosi mnogo želja,

na dno fontane.

*

Jedan avion,

raspršuje sve želje

koje pomislih.

*

Jedna je mladost,

prepuna je planova,

pa šta ostvari.

*

Jedan je čovjek!

Mnogo je ožiljaka,

na sjetnoj duši.

 

(C) Miro Beribaka

Momče mlado

 

 

Dograbi se momče mlado,

vito i stasito, jošte nedozrelo,

trešanja zrelih i prezrelih,

lijepih, rumenih, odviše smjelih,

uzeše mu srce uzavrelo.

Dograbi se momče, čeg’ je rado…

 

Navadi se momče mlado,

života željno, drčno, bezobrazno,

da svaku trešnju drukčije bere,

nektare ispija njine, pohotno ždere,

k’o svaka mladost, slijepo kuražno.

Navadi se momče, čem’ je rado…

 

Zasiti se momče mlado,

stasalo jako, životu vično,

trešanja tamnih, odavna prezrelih,

ne više jedrih, pohota svelih,

kojim’ se dav’o nesebično.

Zasiti se momče, čeg’ je bilo rado…

 

I poželje momče mlado,

vito i stasito, već dozrelo,

mladu trešnju, jošte nedozrelu,

da je samo za se čuva, domi,

nikom ne da, grane da joj lomi,

da joj dadne ljubav vrelu,

dok još nije momče prezrelo.

I ostvari momče, čemu srce žudi…

 

(C) Miro Beribaka

O KOLIKO MOŽE

O, koliko može, mnogo tuge,
da stane, samo u jedno
malo uplašeno, srce ljudsko…
O, kako su nesnene noći duge
i svako jutro, sivo i bijedno…
Nekad je čovjeku i živjeti mrsko…

Evo, nikako da suncem svane,
a tolike su godine prošle
otkako je pao preteški mrak,
provlačim se kroz sumorne dane,
sanjam trenutke još nedošle
i dušom lovim, svjetlosti zrak…

Pokušavam da odgonetnem,
tajnu, kako li se otvaraju,
prošlošću zakovani prozori,
da glavu naprijed okrenem,
da oči, u nadi ne skapaju
da će se pojaviti, obasjani obzori.

Pokušavam da zamislim,
ruže rascvale, žute i crvene,
mirišem ih, kao za ritualne seanse,
a one mirišu, mirisom kamenim
i sve su jednom bojom obojene…
Sivom! Samo se razlikuju nijanse…

Sanjam da se igram, kao dijete,
po livadama mekim, nekošenim,
u vijence stavljam poljsko cvijeće…
I opet teški oblaci zaprijete,
očima mojim, tugom orošenim…
I opet sve vidim, kroz zjenice pseće.

Zatvaram oči da vidim,
nestašnog dječaka, malog Žutog,
kako je veseo i ne zna šta ga čeka…
Djetinjstvo nestade, kao cigarete dim,
nastade borba, život kao vrtlog…
Život je čudna, igra neka…

(C) Miro Beribaka

 

 

 

 

 

 

OPROSTI MI

 

 

Oprosti što ti ponekad, izreknem ime,

u trenutcima, kada se osamim

i osvrnem se oko sebe,

da me ko ne vidi,

da se ne posramim.

Oprosti što za svaku Novu,

pogledam u zvijezde

i sreću ti poželim.

Oprosti mi, molim te,

što te još uvijek volim,

srcem cijelim.

 

Oprosti što ti ponekad, osmijeh potražim,

u trenutcima, kada se osamim,

dok šetam sam, alejom

i stihove koje sam ti pisao,

tada vjetru govorim.

Oprosti što ti za rodjendan,

još uvijek kupujem ruže

i čuvam ih dok ne svenu.

Oprosti mi, molim te,

što te još uvijek volim,

u svakom trenu.

 

Oprosti što ti ponekad, napišem pismo,

u trenutcima, kada se osamim,

bezbroj puta čitam

i suze brišem, dok ga

ne poderem ili spalim.

Oprosti što ti svake noći,

poželim lagan san,

po zvijezdama pozdravim.

Oprosti mi, molim te,

što još uvijek ne mogu,

da te zaboravim.

 

(C) Miro Beribaka