Prošlo je
Gangrena razara kosti,
nekroza kože i tkiva,
rana živa…
Pomislih: “Bože oprosti,
je li to kucnuo čas”?
Nada su mantili bijeli
i suzne oči sestara,
il’ je to prevara…
Dok vrti se svijet cijeli,
ima li nade u spas?
Na rebra gangrena došla,
samo je jedan ostao korak
i pogled gorak…
Promiču vremena prošla,
ali još ne čujem glas.
Imena braće i sestara,
sa svake me kese gledaju
i ne znaju,
da im krv niz cjevčicu izgara,
da uliju život, bratu svom.
Srce bi kucati htjelo,
al’ grudi su tako umorne,
a noći zorne…
Okolo sve je bijelo,
prilike kruže nadamnom.
Sreća pa ne znadoh ništa
što znače izrazi stručni,
a tako mučni…
Sjećah se samo stratišta,
u tom vremenu hudom.
(C) Miro Beribaka