Blasfemija —Marina Adamović

Kako shvatam da nestajem, osećam život bezbrižnije! * Verujem da si mi prijatelj jer točiš i tugu i radost. * Poezija se ne smišlja, ona kroji moždane vijuge… * Tu sam i kada me ne vidite. Evo me! * Udahni pre nego što izgovoriš pogrdu.

Kako shvatam da nestajem, osećam život bezbrižnije!
*
Verujem da si mi prijatelj jer točiš i tugu i radost.
*
Poezija se ne smišlja, ona kroji moždane vijuge…
*
Tu sam i kada me ne vidite. Evo me!

*

Udahni pre nego što izgovoriš pogrdu.

Slika kraja — Marina Adamović

ruka mi hoda po obrazima                                   čelu kô beskućnik koji traži sigurno                                skrovište puno bi toga mogla da preskoči ali                                          neće taj klošar je svirepi klesar ruina oslikane stene sa svojim likom lomim i gazim                   dok um bučno                            trne osetih tada što dan ugleda i svrši se moje poimanje . godine … Настави са читањем “Slika kraja — Marina Adamović”

ruka mi hoda po obrazima

                                  čelu

kô

beskućnik koji traži sigurno

                               skrovište

puno bi toga mogla da preskoči

ali

                                         neće

taj klošar je svirepi klesar ruina

oslikane

stene

sa

svojim likom

lomim i gazim

                  dok um bučno

                           trne

osetih tada što dan ugleda

i svrši se moje poimanje

.

godine su muklo

Nomen nescio — Marina Adamović

          .     beskrajna čama i večni strah iskopa privid besmrtnosti             * nenastanjena i ogoljena svemiru otvaram grudni koš  

 

 

 

 

 

.

 

 

beskrajna čama

i večni strah

iskopa privid

besmrtnosti

            *

nenastanjena

i ogoljena

svemiru otvaram

grudni koš

 

Pisac — Marina Adamović

bila sam naj gu gu tavija guska da da i orlušina je gledala s visi ne carice imam nešto za te bacila bih sve raz jarene reči i uzvike iznikle sa sopstvenog groba smrvila sam osrednje i najveće ludake osim zadnjeg pije mi iz grla

bila sam naj

gu

gu

tavija guska

da

da

i orlušina je gledala s visi

ne

carice

imam nešto za te

bacila bih sve raz

jarene reči

i

uzvike iznikle sa

sopstvenog groba

smrvila sam

osrednje

i

najveće ludake

osim zadnjeg

pije mi

iz

grla

Ljudi — Marina Adamović

………………………………………………………………….. samo sa da i ni kada više —- nežna tama ———-sivo-pepeljasta ————-dokaz da i kosmos ——————-nije nepogrešiv

…………………………………………………………………..

samo

sa

da

i

ni

kada

više

—- nežna tama

———-sivo-pepeljasta

————-dokaz da i kosmos

——————-nije nepogrešiv

Plačna pesma — Marina Adamović

priroda shvata ali gromko ćuti bliski smo neznanci i kudimo se kišna vasiona koru stare Zemlje zlaćani potok olovo u mulju a kuda sada pita narcis sveće primirje je odmaklo razumu . ništavilo ništa više  

priroda shvata ali gromko ćuti

bliski smo neznanci

i

kudimo se

kišna vasiona

koru stare Zemlje

zlaćani potok

olovo u mulju

a kuda sada

pita narcis sveće

primirje je

odmaklo razumu

.

ništavilo

ništa više

 

Paganka — Marina Adamović

lepr šala sam ka(p) cima i nosi la laž nu ide ju o bogu za mnom je krenu o orkestar uža sa sa druge stra ne ammmmm bi sa Zevs mi namignu i rastopi Olimp da zaplivamo kao ljudi koji su bogovi sami sebi onda sam krenula samo sa vaz duhom me đuušima i izvela … Настави са читањем “Paganka — Marina Adamović”

lepr

šala sam

ka(p)

cima

i

nosi

la laž

nu

ide

ju

o

bogu

za

mnom

je

krenu

o orkestar

uža

sa sa

druge

stra

ne

ammmmm

bi

sa

Zevs

mi

namignu

i

rastopi

Olimp

da

zaplivamo

kao

ljudi

koji

su

bogovi

sami

sebi

onda sam krenula

samo

sa vaz

duhom

me

đuušima

i

izvela

pred

sta

vu do

kraja(ja)