Ponekad pomislim da se život ruši,
i osjetim boli tad u praznoj duši;
tad poželim da me grle ruke meke,
kao nekad tvoje pored naše rijeke.
/
Sad plivam vrtlogom ljubavnog nemira,
i gorim za svjetlost na kraju svemira;
nestala je sreća, suza mi oku –
sad osjećam tugu, k’o more duboku.
/
Tišina odzvanja dok mi duša plače,
a bol srce steže podmuklo sve jače;
ko ti kose mrsi dok te mjesec kupa
nad usnulom rijekom gdje plakasmo skupa?