Ukus Afričke prašine

Rating: 10.00/10. From 1 vote.
Please wait…

 

30 mart subota, vremenska prognoza, suv južni vjetar, sunčano vrijeme i veća količina saharske prašine u vazduhu. 12 je sati hvatamo gradski prevoz za Herceg Novi. Vremenska prognoza je tačna, podignuta kovitlacima pješčane oluje negdje u Sahari, negdje u Africi, fina mikroprašina spušta se iz stratosfere i lagano pada po nama…zamutila je jasnu sliku dana, udaljene predmete,  krajolike, izmaglica a nije magla nije ni dim.

Žuto je sve što je udaljeno, žut je vazduh koji dišemo…Vrhom jezika pokušavam da je razvučem po nepcu i zubima da joj osjetim strukturu i ukus. Povremeno, čini mi  se uspijevam, da, ima zaista ukus kamene prašine…razmišljao sam, koliko je opasna. Da li na tom velikom putu pokupi mikročestice, dima, čađi, lakih i teških metala, raznih hemijskih jedinjenja koja već postoje namjerno ili prirodno u atmosferi.

Dan je lijep i obećava. Prelazimo Catarom more kod Veriga, dugo čekamo drugi gradski autobus. Grabimo mjesta dok ih još ima. Sjedam do prozora… do mene sjeda mlađa, nezanimljva žena, preko puta, poprijeko lujka u naponu, cura koja obećava da će izrasti u rasnu žensku… okolo stoji sve više, kako ih autobus kupi na usputnim stanicama, žena, djevojaka. Baš je neki dan od fluidnog elektriciteta.

Posmatram. Krećemo, gužva je u saobraćaju, lagano napredujemo…ipak gledam kroz prozor, stvari mi dolaze u susret i prolijeću samo malo dotaknute mojim zamišljenim pogledom. Promiču pejzaži, već je sve u beharu, cvijet u krošnjama i u travi. Promiču kuće koje lagano osvajaju bujnu zelenu šumu.  Nove kuće se kočopere, moderne su i svjesne toga, liče na manekenke koje nose nove modne trendove. Šljašte, puno stakla, balkoni, terase rostfrajnih ograda. Drvene pergole, tamni limeni krovovi, kovano željezo, visoke zidane ograde, klizne kovane kapije, raskoš betona i snobizma…

Stare kuće su mirne. Stare kuće odolijevaju, kunjaju, pomalo oljuštenih fasada, rasušenih natrulih drvenih škura. Većinom odavno zaspale, neke čak i sanjivo zijevaju, prazninom i napuštenošću, otužno zaboravljene iako lijepim kamenom sazidane…krovova urušrenih, oborenih obrva i uglova usana…tuguju.

Prolijeću tako one svakakve mimo me, prođe i veliko crno groblje na jednoj padini,  sjajnim mermerom crneći se, crno kao i sama smrt koja nije tako sjajna. Groblja nam  rastu… Većina ljudi kad ih vidi tek shvati da su živi. Tako i ja, instiktivno pribijam koljeno do butine žene kraj mene. Nije odmakla nogu. Pomišljam da li misli isto što i ja u tom trenutku, toplota se širi i struji između nas. Tek kad nas opomene ono što nas čeka, tada poželimo da se osjetimo što više živi…Ukus prašine u ustima, sad je slatkasto slan.

Gle na vrhu brežuljka iz tamne borove šume štrči žuta petospratnica…kako li je sav taj beton dospio gore u sred šume. Na zasječenom dijelu brda, vidim da je tlo, poroznog i lošeg kvaliteta, zemlja, laporac, “trule” stijene…na zaravni kraj zasječenog brda već niklo pet stambenih zgrada, primorje se nezaustavljivo, sa i bez dozvole gradi, izgrađuje…kuće su sve gušće, suzavaju vidik i prebacuju ga na reklame, prozore, izloge, prolaznike, naselje se za čas penje uz padine, negdje kuće djeluju zaista kao nalijepljene na strminu. Potporni zidovi, pa betonski iz kojih bujaju armature, govoreći nam da  će još rasti, iznad putevi, pa opet zidovi pa redovi kuća. Valjda znaju šta rade, inače…kataklizme su ćudljive, može da pola brda sklizne olako u more.

Ukus prašine opet nadjača ostala čula…taloži se u dnu pluća  ponekad duboko suvo zakašljem…opet vrhom jezika po zubima razvlačim film od prašine, ima finu teksturu, ukus kamena, običnog, kao i našeg kamena,  grickam je, da je suvo u ustima, škripala bi.  Idemo do Sutorine, tamo su outlet butici, jeftina i još jeftinija snižena garderoba…Moja filozofija odijevanja je kupii za mali novac a ipak kvalitetno i udobno…mrzim markiranu garderobu naduvanih cijena. Iako je možda ispravnija filozofija koja kaže, nijesam dovoljno bogat da kupujem jeftine stvari. Farmerke za deset, košulja za pet eura i potpuno sam zadovoljan. Takvi su mi i ukućani, skromni u prohtjevima. Sati provedeni u potrazi za dobrim odjevnim predmetom koji je ostalima promakao…svi po nešto i vraćamo se šetalištem uz more do Škvera.

Škver nam je tradicionalno, mjesto za ručati i počastiti se. Ispod šetališta uz more već se neki starci sunčaju na martovskom suncu, da li su požurili. Da li osjećaju da je svaki bogomdani zračak sunca, vrijedan zlata. Svaki udah vazduha, svaka mrvica hrane i gutljaj pića svaki susret pogledom ili druženje…svako novo buđenje izjutra kao i svaki novi dan…nagrada su nam  na ovom svijetu.

Spomenik Tvrtku prvom Kotromaniću, visok i lijep, svačiji i ničiji u svom sadšnjem postojanju, nadvio se i stražari nad Škverom ispod zidina stare tvrđave, napola srušene u more. Simboli jednog vremena…svjedoci da vrijeme kao fenomen fizike postoji i da protiče ogromnom brzinom, da je neumoljivo,  da briše sve što je nekad postojalo, melje nas i ne da nam s mirom živjeti. U povratku sjedam leđima okrenut vozaču… sad se sve stvari koje promiču udaljavaju od mene, sve što vidim kroz prozor, odlazi…bježi u nepovrat…

Premoreni dolazimo kući…pokušavam dok ležim čitati, divan i poetičan roman…ipak nekakav nemir i ogromna količina upijenih slika mi ne daju da čitam. Stvaralački naboj je sve jači, trčim uz stepenice do ateljea…čeka me davež od platna koje mjesecima ne mogu da završim. Zvijer koja mi ne da mira. Izvršiću momentalnu egzekuciju nad njim. Lupiću mu takav lični pečat da će budući posmatrači od prve osjetiti ukus i miris Afričke prašine u ustima i nosu.

 

(Прочитано: 11 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 706.634 пута)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_bye.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_good.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_negative.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_scratch.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_wacko.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_yahoo.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_cool.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_heart.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_rose.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_smile.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_whistle3.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_yes.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_cry.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_mail.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_sad.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_unsure.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_wink.gif