30 mart subota, vremenska prognoza, suv južni vjetar, sunčano vrijeme i veća količina saharske prašine u vazduhu. 12 je sati hvatamo gradski prevoz za Herceg Novi. Vremenska prognoza je tačna, podignuta kovitlacima pješčane oluje negdje u Sahari, negdje u Africi, fina mikroprašina spušta se iz stratosfere i lagano pada po nama…zamutila je jasnu sliku dana, udaljene predmete, krajolike, izmaglica a nije magla nije ni dim.
Žuto je sve što je udaljeno, žut je vazduh koji dišemo…Vrhom jezika pokušavam da je razvučem po nepcu i zubima da joj osjetim strukturu i ukus. Povremeno, čini mi se uspijevam, da, ima zaista ukus kamene prašine…razmišljam, koliko je opasna. Da li na tom velikom putu pokupi mikročestice, dima, čađi, lakih i teških metala, raznih hemijskih jedinjenja koja već postoje namjerno ili prirodno u atmosferi.
Dan je lijep i obećava. Prelazimo Catarom more kod Veriga, dugo čekamo drugi gradski autobus. Grabimo mjesta dok ih još ima. Sjedam do prozora… do mene sjeda mlađa, nezanimljva žena, preko puta, poprijeko lujka u naponu, cura koja obećava da će izrasti u rasnu žensku… okolo stoji sve više, kako ih autobus kupi na usputnim stanicama, žena, djevojaka. Baš je neki dan od fluidnog elektriciteta.
Posmatram. Krećemo, gužva je u saobraćaju, lagano napredujemo…gledam kroz prozor, stvari mi dolaze u susret i prolijeću samo malo dotaknute mojim zamišljenim pogledom. Promiču pejzaži, kamen, šuma, kamen. Nove kuće se kočopere, moderne su i svjesne toga, liče na manekenke koje nose nove modne trendove. Šljašte, puno stakla, balkoni, terase rostfrajnih ograda. Drvene pergole, tamni limeni krovovi, kovano željezo, klizne kapije, raskoš betona i snobizma…
Stare kuće su mirne. Stare kuće odolijevaju, kunjaju, pomalo oljuštenih fasada, rasušenih natrulih drvenih škura. Većinom odavno zaspale, neke čak i sanjivo zijevaju, prazninom i napuštenošću, otužno zaboravljene iako lijepim kamenom sazidane…krovova urušrenih, oborenih obrva i uglova usana…tuguju.
Prolijeću tako one mimo me, prođe i veliko crno groblje na jednoj padini, sjajnim mermerom crneći se, crno kao i sama smrt koja nas čeka i nije tako sjajna. Groblja rastu… Većina ljudi kad ih vidi tek shvati da su živi. Tako i ja, instiktivno pribijam koljeno do butine žene kraj mene. Nije odmakla nogu. Pomišljam da li misli isto što i ja u tom trenutku…toplota se širi i struji između nas. Tek kad nas opomene ono što nas čeka, tada poželimo da se osjetimo što više živi…življi, najživlji. Ukus prašine u ustima, sad je i kisjeo i slan.
Gle na vrhu brežuljka iz tamne borove šume štrči žuta petospratnica…kuće su sve gušće, suzavaju vidik i prebacuju ga na reklame, prozore, izloge, prolaznike, naselje se za čas penje uz padine, negdje kuće djeluju zaista kao nalijepljene na strminu. Potporni zidovi, pa betonski iz kojih bujaju armature koje govore da će još rasti, iznad putevi, pa opet zidovi pa redovi kuća. Valjda znaju šta rade…
Ukus prašine opet nadjača ostala čula…taloži se u dnu pluća ponekad duboko suvo zakašljem…opet vrhom jezika po zubima razvlačim film od prašine, ima finu teksturu, ukus kamena, običnog, kao i našeg kamena, grickam je, da je suvo u ustima, škripala bi. Idemo do Sutorine, tamo su outlet butici. Farmerke za deset, košulja za pet eura i potpuno sam zadovoljan. Takvi su mi i ukućani, skromni u prohtjevima. Sati provedeni u potrazi za dobrim odjevnim predmetom koji je ostalima promakao…svi po nešto i vraćamo se šetalištem uz more do Škvera.
Škver nam je tradicionalno, mjesto za ručati i počastiti se. Ispod šetališta uz more već se neki starci sunčaju na martovskom suncu. Oni osjećaju da je svaki bogomdani zračak sunca, vrijedan zlata. Svaki udah vazduha, svaka mrvica hrane i gutljaj pića svaki susret pogledom ili druženje…svako novo buđenje izjutra, kao i svaki novi dan…nagrada su nam na ovom svijetu.
Spomenik Tvrtku prvom Kotromaniću, visok i lijep, svačiji i ničiji u svom sadšnjem postojanju, nadvio se i stražari nad Škverom ispod zidina stare tvrđave, napola srušene u more. Simboli jednog vremena…svjedoci da vrijeme kao fenomen fizike postoji i da protiče ogromnom brzinom, da je neumoljivo, da briše sve što je nekad postojalo, melje nas i ne da nam mirno živjeti. U povratku sjedam leđima okrenut vozaču… sad se sve stvari koje promiču udaljavaju od mene, sve što vidim kroz prozor, odlazi…bježi u nepovrat…
Premoreni dolazimo kući…pokušavam dok ležim čitati, divan i poetičan roman…ipak nekakav nemir i ogromna količina upijenih slika mi ne daju da čitam. Stvaralački naboj je sve jači, trčim uz stepenice do ateljea…čeka me platno koje mjesecima ne mogu da završim. Koje mi ne da mira. Izvršiću momentalnu egzekuciju nad njim. Sad hoću da budem ubjedljiv da budući posmatrači, ispred slike, od prve osjete ukus i miris afričke prašine.