Leteo je golub jedan,
visoko, visoko,
pa ugleda golubicu,
njeno plavo oko.
Golubica gnezdo svija
i pomoć joj treba,
pa se golub spusti dole,
pravo s plavog neba.
Donese joj svoje pero,
pa u gnezdo stavi,
golubica zaguguta;
“Anđeo si pravi”.
Sad zajedno golubovi,
brže gnezdo sviše,
gugutaše, poljubiše,
pa se odmoriše.
Iz tog malog, lepog doma,
pod rogom u štali,
uskoro se izlegoše,
golubčići mali.
Hranili ih roditelji,
učili da lete;
“Vratiće se jednog dana
kada nas se sete”.
I zaista odleteše,
golubčići mali,
ostaviše roditelje,
na gredi u štali.
Čekali ih roditelji,
ko svak svoje dete,
ali mladi golubovi,
nikad da dolete.
Jednog dana,
dva jastreba,
videše s visina,
dva mladunca,
pa rešiše,
sladiti se njima.
Razleti se perje svuda,
nasta večna tama,
zadnje reči kad kriknuše;
“Joj tata i mama!”
Čekaju ih roditelji,
na gredi u štali,
zlu sudbinu svoje dece,
još nisu saznali.
Kad vidite dva goluba,
kako tužni sede,
to čekaju svoju decu,
kući da dolete.
Milovan Petrović
–