Eto me,
ispod nekog crnog neba,
gde sedim u sred polja,
strašno star
sa štapom u ruci,
kao junak,
sa otkinutom nogom
u muci.
I da se pohvalim,
bolelo me srce,
jer pustih zveri,
da oko njega trče.
I zapalih lulu,
kako bih uvažio
Božju buku,
sa gomilom ruku,
da me aveti,
po duši tuku.
I postavih pitanje;
ali šta?ali kome?
Zbog koga!?
a ni od kuda glas od Boga.
Gubim razum!
Za životom volju!
Izdaju tvoju!
Dok se nadam,
samo blagom
nervnom slomu.
Sakrih pogled ludaka,
u tišini između redova.
Gde stalno krijem,
svoje oči,
kako bih izbegao
pegave ruke
čangrizavog škrbog starca;
ispod semafora,
na sred raskršća,
na bojnom polju,
Kosovske dece.
Sa crvenim svetlom
u glavi.
Sa nadom,
da je ovaj put
ipak onaj pravi.
Ulica je moja
široka i prokleto zelena,
prostrana kao livada,
put do nebodera,
ispod nasmejanih zvezda.
A osmeh, kao dodatak kafi,
sa smradom u pepeljari,
sa dimom iz bureta:
vulkan,erupcija
veliki prasak,
u oboleloj glavi!
Što doziva dan,
umoran san.
Ritual iz prastarog vremena,
kad bejahu Druid,Vrač,Pagan
ponosan i jak.