Pod teretom skrhan na kolena pade,
krvožedno granje kasapi mu lice,
pa se pita sada čemu da se nada,
kad ga ljudi lome tako nemilice.
I vapaj ucveljenih, usahlih strasti,
poniženo , jadno, po zemlji se vuče,
u blatu crnom bez i jedne kontrasti,
pokušava tuge svoje da odvuče.
Lažljivi valovi prebrzo se šire,
smrad zapljusne dušu čim otvore usta,
iz blata mu sada samo oči vire,
spustila se na njeg’ neka magla gusta.
Iz vulkanskog grotla on podiže glavu,
uzalud ga oči krvoločne prate,
buknu nova nada, pomilova travu,
zakorači moćno, ne da da ga gaze.
autor
Jovica N. Đorđević
(Прочитано: 106 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 692.438 пута)