Noćas su zvezde sa neba pale,
i sve u tvoje oči stale.
A ja s ponosom u njih gledam,
i svoje nebo nikom ne dam.
Samo me mesečev problem brine,
zalutaće na nebu bez mesečine.
Lutaće jadan po mrklom mraku,
i završiti u nekom budžaku.
Zato usliši molbu moju,
vrati mesecu zvezdu koju.
Neka po nebu siguran šeta,
još mnogo, mnogo, zima i leta.
Ja ću ostale zvezde čuvati,
pa će ti u oku još bolje sjati.
Razbiće noć, sve mrkle tame,
sijaće za te’, sijaće za me’.
Sijaće za naše buduće dane,
pa čak i onda kad zora svane.
Milovan Petrović
–