Nosila sam te u duši kao fetuse u telu
Rečima tvojim bremenita
Porađala sam pesme o tebi
I mati sam toj (ne)srećnoj raspevanoj kopiladi:
Ti ih nisi mogao priznao za svoje
Ni mene za ženu
Jer već si bio otac
I suprug…
Nije trebalo da me podstičeš
Trebalo je da odeš na početku
U poslednjem stihu moje prve pesme o tebi
Ne bi bilo petstote
I ne bih sada samohrana
Očima ljubila u knjige kao u kolevke položenu ljubav
I jecavim dahom sušila mokre stihove
Jer kaplješ mi u kaskadama sa trepavica
I tu je uteha vremena nemoćna:
Svaki moj sekund sa tobom stao je u pesme
A da ih nema
Zaboravila bih da te je bilo
I ne bih te volela ovom upornošću vojnikuše
Koja prati (novim poemama) svaki korak svog otišlog
Sad posle kraja bez kraja
A ipak je ovo kakva takva sreća
Jer bez ovih zbirki nezaboravljanja o tebi
Moja bi poezija bila jalova stogodišnja laž
I ja bih bila prazna i suva poetska bezdetnica
(koja nema za čim ni da plače)
Bez ovih tvojih kopiladi u mojim knjigama
Koja te čuvaju od zaborava
I mene od besmisla pisanja
Ako nije o tebi