Opet se ugrizem za usnu kada te spomene neko,
precutim ono sto bi srce reklo.
Sagnem glavu,drzim jezik za zubima
da ne bi reci iz mojih usta u drugom lepu sliku o tebi ubila.
Kada te sretnem glumim da te ne poznajem,
I tek tada neku oholost u sebi spoznajem.
Mrznja pocinje nada mnom da vlada,
Jer saznanje da sam tvoja krv ubija me tada.
Zalim sto pocinjem od nekoga ko zivi u lazi,
kome nista nije sveto I nista ne vazi.
Sto nam je svoju sebicnost pod noge bacio,
Svoju porodicu zbog druge zene izgazio I odbacio.
Kajem se zbog svog tog lepog zivota,
sto nezne reci iz tvojih usta nisu potekle.
Sto su me vredjala dela I postupci
koje su druge osobe o tebi rekle.
I sada cutim I mrznju skrivam duboko u sebi,
nepravdu nikom ne prastam a I nikad ne bi.
Ne primoravaj me da sa tobom progovorim,
ako usta otvorim nista lepo necu imati da ti izgovorim.