СУПЕС 2017 – ПоезијаСРБ

У оквиру ФЕДРАРА 2017, у Етно домаћинству Слободана Стојановића у Жабару, одржана је 13.05.2017. године традиционална песничка манифестација СУПЕС (Сусрети песника). Манифестацију су ове године организовали Удружење песника Србије – ПоезијаСРБ са седиштем у Крушевцу и КУД Вук Караџић из Треботина, Жабара и Мале Врбнице. Програм су осмислили и водили Љубодраг Обрадовић и Светлана Ђурђевић, … Настави са читањем “СУПЕС 2017 – ПоезијаСРБ”

У оквиру ФЕДРАРА 2017, у Етно домаћинству Слободана Стојановића у Жабару, одржана је 13.05.2017. године традиционална песничка манифестација СУПЕС (Сусрети песника). Манифестацију су ове године организовали Удружење песника Србије – ПоезијаСРБ са седиштем у Крушевцу и КУД Вук Караџић из Треботина, Жабара и Мале Врбнице. Програм су осмислили и водили Љубодраг Обрадовић и Светлана Ђурђевић, а за музички тренутак постарала се Јована Обрадовић. У самом програму учествовали су: Љубодраг Обрадовић, Драган Тодосијевић, Светлана Ђурђевић, Мирослав Живановић, Борисав Бора Благојевић, Драгојло Јовић, Саша Милетић, Миљко Бркић, Даница Рајковић, Живота Трифуновић, Ратко Тодосијевић, Мирко Стојадиновић, Боривоје Видојковић, Мирослава Смиљанић, Јована Марковић, Драган Матејић, Михајло Ћирковић, Томислав Симић, Звездана Милосављевић, Злата Јовановић, Слободан Станковић, Владимир Тасић, др Павле Бубања, Анта Џамић, Гвозден Ђолић, Драган Ћирковић, Борислав Чолић, Слободан Стојановић и Душица Миленковић.

На манифестацији је уручена награда Борисаву Бори Благојевићу за песму МОЈА БРАЋА, која 2015. године проглашена за ПЕСМУ ГОДИНЕ на порталу ПоезијаСРБ. Прочитајте одлуке жирија: http://poezijascg.com/poezija/archives/54432. Своју поезију говорио је и Драгојло Јовић – добитник друге награде по
мишљењу жирија публике. Марина Адамовић, песникиња из Ниша, Члан Удружења песника Србије – ПоезијаСРБ од самог оснивања, са чланском картом број 1. по мишљењу посетилаца портала ПоезијаСРБ освојила је награду за песму године, а по мишљењу стручног жирија освојила је друго место. Награда ће јој бити ускоро уручена, а гости СУПЕСА 2017. могли су да чују њену награђену песму у казивању Светлане Ђурђевић. Љубодраг Обрадовић изговорио је награђену песму Милована Петровића из Шведске. Организатори манифестације СУПЕС 2017 били су Удружење песника Србије ПоезијаСРБ и КУД Вук Караџић.

 

TEBE – Slobodan Jevremović

Pusti me da spavam na tvojim najdražim visovima, grudima maznim i nežnim, pusti me da sanjam najlepše trešnje tvojih pupoljaka, pusti me da milujem rukice slatke iz moga detinjstva, pusti me, molim te, pusti da skidam nežnosti iz tvoga srca, iz disanja i želja pripadanja našeg, da pijem ljubav iz pehara tvoga, da ljubim butine … Настави са читањем “TEBE – Slobodan Jevremović”

Pusti me da spavam
na tvojim najdražim visovima,
grudima maznim i nežnim,
pusti me da sanjam
najlepše trešnje tvojih pupoljaka,
pusti me da milujem
rukice slatke iz moga detinjstva,
pusti me, molim te, pusti
da skidam nežnosti iz tvoga srca,
iz disanja i želja pripadanja našeg,
da pijem ljubav iz pehara tvoga,
da ljubim butine tvoga radjanja,
da umoran budem i odmoran budem
u večnim snovima naše ljubavi
i svakako tako da najvolim,
više od svega,
tebe.
(Bgd, 17. Maj 2017)

JA ZNAM – Slobodan Jevremović

Bila si sklupčana kao srna kod mene i upravo za mene, a ja, samo ja tvoj kao i uvek, ja sam te čuvao od sveg lošeg što znam, i bio tvoj andjeo čuvar k’o prema svima, a prema tebi uvek i najviše. Sve ću ti dati, sve traži od mene, i gorda budi, uspravna, ponosna, … Настави са читањем “JA ZNAM – Slobodan Jevremović”

Bila si sklupčana kao srna
kod mene i upravo za mene,
a ja, samo ja tvoj kao i uvek,
ja sam te čuvao od sveg lošeg što znam,
i bio tvoj andjeo čuvar
k’o prema svima,
a prema tebi uvek i najviše.

Sve ću ti dati, sve traži od mene,
i gorda budi, uspravna, ponosna,
jer mene si iz bola duše izvukla
i zato se nemoj ponizno sklupčati
već ispravi glavu, plava srno mala
u telu odraslog najdražeg bića,
ne ženskog, već andjeo – pravog,
onog što bolnima život daruje
i isceljenje duše i umanjenje bola,
i ljubav i ljudsku i andjeosku,
ti, plava srno mala…

Ja znam, moja najdraža,
i zato ti pišem o tome šta si,
ja znam!

(Bgd, 18. Mart 2017)

НЕ  ТУГУЈ  ВИШЕ    Не тугуј драга више, Одавно светла се гасе, Док завеса тихо паде, Други те одведе за се. Одавно слике су жуте, Тишина по њима пала, Од тебе само ми оста, Мирис косе и зимског шала. Ни у снове не свраћаш више, Да по њима наслутим дан, Док седе власи гледам, Знам … Настави са читањем “”


НЕ  ТУГУЈ  ВИШЕ 
 

Не тугуј драга више,
Одавно светла се гасе,
Док завеса тихо паде,
Други те одведе за се.

Одавно слике су жуте,
Тишина по њима пала,
Од тебе само ми оста,
Мирис косе и зимског шала.

Ни у снове не свраћаш више,
Да по њима наслутим дан,
Док седе власи гледам,
Знам да сам бескрајно сам.

А тако бих волео да чујем,
Да макар једном ми кажу,
Да живиш срећним животом,
И да те осећања више не лажу.

Опрости за моје грехе,
Што млађан повредих  тебе,
Јер тада схватио нисам,
Да волиш ме више од себе.

Времена минуше многа,
Сад видим да је касно,
Ал опет бих желео још једном,
Да љубим усне ти страсно.

А онда нек склопим очи,
И нек те не видим више,
Да суза не кане ни једна,
Тужна ко јесење  кише.

Обриши прашњаве слике,
Унуцима причај бајку лагану,
О нама само им кажи,
Како боле љубави на Балкану.

© Драгојло Јовић

 

NEDOSTAJANJE MOJE – Slobodan Jevremović

Ludice moja slatka i voljena, ti meni pišeš ono što znam što i ja osećam na daljinu, reči koje sam od tebe čekao, ono što napisa tvoja duša, samo za mene, baš tako, znaš. Istina je da se ti menjaš i vrlo često to nisi ti, nikada takva, veselo – luckasta, ali i zamišljena, nemerno … Настави са читањем “NEDOSTAJANJE MOJE – Slobodan Jevremović”

Ludice moja slatka i voljena,
ti meni pišeš ono što znam
što i ja osećam na daljinu,
reči koje sam od tebe čekao,
ono što napisa tvoja duša,
samo za mene, baš tako, znaš.

Istina je da se ti menjaš
i vrlo često to nisi ti,
nikada takva, veselo – luckasta,
ali i zamišljena, nemerno srećna,
bez samokontrole, nenadna,
bez objašnjenja…

Nikada znala šta je to ljubav,
iskrena, prava, ona iz duše,
a ne ona “ljubav” za po neki dan.
Okovi su bili oko tebe,
i luda pravila za druge ljude,
neke sebično – zadovoljne,
a ti, kao najbolje biće, a ti,
gde si ti bila, robinjo moja,
bez ljubavi prave, tada… A sad…

I kao odbrana, niko mogao nije
zaista iskreno blizu tebe,
ti ničija zaista nisi bila,
ne osećala stvarne dogadjaje,
nisi htela da nikakve takve vidiš,
jer ogradu tvoju nije niko,
nije stvarno i nikako mogao preći.

I ti si se, braneći, odlazila,
i uvek odlazila, ne videći možda ljubav,
ali, u odlaženju i velika greška,
životna veza skoro nesmislena
ali ostvarena momentom neznanja
i nerazmišljanja dovoljnog o tome tada.

To nije fatalna pogreška,
jer ipak si istala skoro ista,
smejuljica moja iz mladih dana,
a bol si sakrila da se ne vidi više,
skoro nikad, i tako bolje nikad…

Ti ne moraš voleti potpise,
ljubav baš ne zna za objašnjenja,
a ako si grešna što nekog voliš,
a to samo ti meni kažeš,
nek’ si i grešna, najveća na svetu!

Al’ ja sam već rekao, ti nikako nisi
ona što greši pred Bogom i ljudima,
jer tvoja iskrena ljubav daje za pravo
da još veruješ i još više
u puteve sutrašnje tvoje,
ludice moja najdraža.

I ja tebe do bola volim
i ja sam deo onog tvog smeha
i zato me voli, još više voli,
i čuvaj mene i srce moje.

Ja hoću da budem deo il’ delić
tvojih tih “grehova”,
da ti pokažem da puno grešiš
u takvom mišljenju iz tvoje duše,
ja, da budem rob tvog zagrljaja,
pa zato, upravo zato, ludice moja,
ti noćas budi jastuk gde spavam,
i noćas i danas i svakog dana,
i da se umorim i odmorim i umorim
od tebe i nas.

I samo lepo sada, i nasmejano,
najdraža,
ludice moja daleka.

Ti budi luckasta, vrišti i smej se,
i plači i voli neispavana
i voli odmorna, i ispavana,
pijana budi od ljubavi ove,
za mene samo,
ti znaš, samo ti, znaš.

Daleka sada,
nedostajanje moje,
to samo ti znaš!

(Bgd, 11. Mart 2017)

Polarna zvezda-Mila Jašović

Zalutam gde nije stala ljudska stopa Postanem počasni gost u pećini Poslednjeg Čoveka na planeti Gde vise srebrni stalaktiti sa stropa I svetli Pramenje vatre na mesečini   Na prvi pogled znao je razlog prkosa Kojim se otimam od predvidivosti svega Što će biti Na prvi pokret zašao u oblast mikrokosmosa Gde nije niko pre … Настави са читањем “Polarna zvezda-Mila Jašović”

Zalutam gde nije stala ljudska stopa

Postanem počasni gost u pećini

Poslednjeg Čoveka na planeti

Gde vise srebrni stalaktiti sa stropa

I svetli

Pramenje vatre na mesečini

 

Na prvi pogled znao je razlog prkosa

Kojim se otimam od predvidivosti svega

Što će biti

Na prvi pokret zašao u oblast mikrokosmosa

Gde nije niko pre njega

Učinile su mi se poznate

Niti što vezuju prirodu tog odnosa

 

Kad pomisliš da te čitaju oči koje te prate

A one nikad ne saznaju

Koliko večnosti traju

Minuti naših susreta

Kroz sve moje buduće živote

Čaj od ružinih latica

Purpurna lica u dvorani od leda

Dok polarna svetlost pleše kupolom atmosfere

Rekao je

Znaš,neki veruju u Njega

Ali neki imaju i poverenja u sve Njegove namere

Sve je uobličeno~ energija

I svaki oblik

Samo je refleksija jedne vizije

Optička varka koju biće

Po svojim željama materijalizuje

 

Ti si ronilac duše

Pa bereš sa njenog dna

Pronikle pupoljke poezije

Ispod leda

 

A ona je krilo za tvoje misli

Predah na kraju svakog lutanja

Nevešto crta ti osmeh

Ali ne odustaje od crtanja

 

Ona je vrh polomljene udice

Koji zabacuješ u krošnju trešnjevog drveta

A sve što ti padne na teme je

Kiša ružičastog lišća

Bez ploda

I bez cveta

 

Sve da ti nebo rastoči

Pa otvori sezonu lova na padalice

U svakoj astro puzavici tražićeš iste oči

Videti isto lice

 

Zato se spusti girlandom od pupoljka

Lotosovog cveća

Pa uzmi oblik prvog lahora s proleća

Spusti smrznuto zrno slatkoga voća

Na mesto potiljka

 

Nek puca koža od poljupca

I nek tetura bez sna zauvek

Ne zastaje

Opijen plimom nek zaluta

Do iste staze Mlečnog puta

Nad ovom pećinom

Gde u sudaru dve planete

Jedna postaje

 

TVOJ SMEH U MOM SRCU -Slobodan Jevremović

Tražio sam te i samo tebe svuda, na stazama nešeg Topčidera, i mirisne kafe ex-bašte “Zagreb”, po ulicama umivenih jesenjom rosom i obala i nasipa naših reka i ovde po sobama, jednoj i drugoj, i svuda sam samo tebe tražio, a možda i ja, budan, sam, sasvim, il’ možda i samo u najdražem snu. Ja … Настави са читањем “TVOJ SMEH U MOM SRCU -Slobodan Jevremović”

Tražio sam te i samo tebe svuda,
na stazama nešeg Topčidera,
i mirisne kafe ex-bašte “Zagreb”,
po ulicama umivenih jesenjom rosom
i obala i nasipa naših reka
i ovde po sobama, jednoj i drugoj,
i svuda sam samo tebe tražio,
a možda i ja, budan, sam, sasvim,
il’ možda i samo u najdražem snu.

Ja baš sam hteo tvoje jagode
sa procvale doline kraj reke proleća,
i tvoje izvorske vode, jer opet sam žedan,
i tvoje postojano telo i prelepo lice,
ali i osmeh, taj najdraži osmeh,
i glas tvoj najdražeg akcenta,
i tvoje dražesno nežno milovanje,
i korake tvoje, sve osećaje tvoje,
i u nama samima a i kod nas.

A možda ne živim, tražeći tebe,
možda ne dišem, jer nemam tebe,
i tvojih mirisa i tvoje lepote,
zavodno ljubljene, lepe i čiste,
i možda te zato i ne mogu naći,
pa možda se zato ne umem snaći
i videti gde si okolo mene,
daleko il’ blizu, milosnice moja,
najdraža moja voljena.

Možda ne živim, najdraže biće,
bez tvojih jagoda na usnama sreće,
bez divnih jagoda pupoljaka tvojih,
bez tvojih vraćenih latica ruže
ponovo izraslih u duši tvojoj,
bez treptaja tvojih najdražeg ushićenja,
bez tvoje ljubavi i tako bez nas.

Pa sam se setio, ja, rob tvoj ovozemaljski,
ja živim i znam gde možeš biti,
ja sam se setio gde umeš skriti
življenje meni za ljubav da daš.

Ti, moja najdraža milosnice snova,
ti, moja najlepša zemaljska vilo,
ti, moje izvorište i moji cvetići
svih opisanih i nedoživljenih lepota,
sa tobom samo,
za nas.

Skrivena i sklupčana, ti samo,
bila si upravo u mome srcu,
ne daleka više već upravo blizu,
upravo ljubeći mene i upravo praveći
meko uzglavlje našeg postojanja,
svijena k’o leptirić il’ ptičica mala,
i devojčica slatka u telu odraslom tvome;
i smejala se meni, tvom robu i budali,
što tražeći lutam, a ti si tu.

Onda se trgoh, pa nema jagoda,
i nema izvora i nema smeha…
Pa onda gledam, još rano jeste,
i onda shvatim, pa ja još živim,
a tebe osećam ne pored sebe,
nego u srcu gde vidaš rane
– i sama vredovna ali me lečiš
i utehu daješ, bezgraničnu, jasnu,
i ljubav mi doziraš najvišeg programa,
i voliš mene, tako dalekog,
tvog snenog, ali dalekog,
i tako bliskog, ovozemaljskog,
željnog svega što možeš da daš.

Tek onda videh, u sobi ovoj,
da je to bio san punih želja,
da je to bio san divne ljubavi,
i da je to bio, zasad i ipak,
samo lepi i veliki,
o tebi,
san.

Ja možda ne živim,
ali o tebi sanjam,
o tebi, ovaj
san

(Bgd, 16.Mart 2017)

TVOJ LEK – Slobodan Jevremović

Ti znaš veoma, najmila moja, ja nisam daleka tvoja ljubav već sam tvoj dečko sa dušom kod tebe premešten odavno na zraku sunca i ničega više nema kod mene od sumnji starih, pa sada već znam da ljubav si moja, najmoja moja, i uvek tebi sve ću da dam.. A vreme se menja, odjednom loše, … Настави са читањем “TVOJ LEK – Slobodan Jevremović”

Ti znaš veoma, najmila moja,
ja nisam daleka tvoja ljubav
već sam tvoj dečko sa dušom kod tebe
premešten odavno na zraku sunca
i ničega više nema kod mene
od sumnji starih, pa sada već znam
da ljubav si moja, najmoja moja,
i uvek tebi sve ću da dam..

A vreme se menja, odjednom loše,
ja juče ni mogao za sebe da znam,
k’o stenu što mrve bujice vode
takav sam bio, okupan znojem,
i legao onda i mislio kraj.

Spavao dugo i ni znao nisam
da ti me čuvaš, da ti me lečiš,
da tvoja ljubav je najveći lek,
i pio sam žedan, te vode željan,
pa zrnca su opet postala stena
i zdrav sam opet na vrhu planine
pa gledam one daleke daljine
ja tebe da vidim i hvala da kažem
što tvoja ljubav i tvoja dobrota,
i tvoje biće, tvoja lepota,
meni su dali da ozdravljen budem,
odjednom zdrav, i opet tvoj,
i uvek ti hvala, najmila moja
za tvoj tako predivni i veoma drag,
i veoma uspešan, najlep za mene,
pa stoga se klanjam, ludice moja,
ljubavi moja, za tvoj najdraži
lek.

(Bgd, 16. Maj 2017)

BIO SAM TVOJ – Slobodan Jevremović

Zaboravio sam noći kraj Miljacke, pa ulicu Behdžeta Mutevelića, pa Ćiru što 2 dana huktaše ka Sarajevu… Pa sve one priredbe u Domu onog nezavršenog dečijeg odmarališta na Zlatiboru i tamošnje snegove i smehove u noćima i borove, eh, borove, i strepnje, i hodanja smetovima, i kasne autobuse… Pa nas – one nestašne vragolane što … Настави са читањем “BIO SAM TVOJ – Slobodan Jevremović”

Zaboravio sam
noći kraj Miljacke,
pa ulicu Behdžeta Mutevelića,
pa Ćiru što 2 dana huktaše
ka Sarajevu…

Pa sve one priredbe u Domu onog
nezavršenog dečijeg odmarališta
na Zlatiboru
i tamošnje snegove i smehove u noćima
i borove, eh, borove,
i strepnje, i hodanja smetovima,
i kasne autobuse…

Pa nas – one nestašne vragolane
što stalno gledaše kroz izgrebana stakla
gole ženske modele slikara
primenjenih likovnih umetnosti
na Kosančićevom Vencu…

Pa onu noć na Donjem Kalemegdanu
kada nam je, nama klincima,
ona crnka ženska nudila svakako
da je svi vidimo nagu onako,
dok njen partner sve vreme ćuti…

Pa sve sam zaboravio,
i ne znam ništa više,
i nisam svoj više,
i ne pitam sebe više
kuda da podjem više,
i šta da kažem više…

Sada ja samo tebe čekam,
odavno, i pre, i sada, i sutra,
ja samo za tebe, i uvek, ja znam.

I zato ja tvrdim, da, tačno je bilo,
ja uvek i znajući i to ne znajući,
samo pre i samo sada,
i uvek pre, i uvek sada,
ja bio sam samo i samo tvoj…

Od kad, od juče, il’ ne znam kada,
ja bio sam samo tvoj…

(Bgd, 26.Apr.2017)

LAJANjE NA ZVEZDE – Nena Miljanović

  Lako bih izašla na kraj sa krajem I ljubavi i poezije pa i samog života Sad kad sam te prebolela Lako bih mogla dići ruke od sebe (i na sebe) Zašto da ne Zar vredi trajati bez (o)sećanja Ili bar poetskog sna o bivšem bolu Neosetljiva Sve sam zaboravila Čak i kako se izmišlja … Настави са читањем “LAJANjE NA ZVEZDE – Nena Miljanović”

 

Lako bih izašla na kraj sa krajem
I ljubavi i poezije pa i samog života
Sad kad sam te prebolela
Lako bih mogla dići ruke od sebe (i na sebe)
Zašto da ne
Zar vredi trajati bez (o)sećanja
Ili bar poetskog sna o bivšem bolu
Neosetljiva
Sve sam zaboravila
Čak i kako se izmišlja pesma
Odavno
Natežem s rečima i istinom
Da ne umem da pišem ako nije o tebi
Velim mesecu
I lako bih umrla noćas
Samo da ne rasipaš taj varljivi sjaj
Po praznom listu papira preda mnom
Treba to ispuniti (bar iluzijom da sam poeta)
I lagati
lagati
Kao pas ili pesnik
Do poslednjeg stiha i daha
Lajati na zvezde
Da sam živa i da opet mogu voleti nekog
Bar u pesmama
I da mogu umreti kad hoću
A ne moći
Ne moći
Više ništa