
Добродошли!
Како је било погледајте на линку:http://поезија.срб/pesnici/susreti-pesnika/5-pesnika-i-vi-u-klubu-kck-po-cetvrti-put/ У суботу, 30.09.2017. године у Клубу КЦК у Крушевцу у 19:00 сати одржаће се поетско-музичка манифестација „5 ПЕСНИКА И ВИ“. У програму учествују: Весна Михајловић, Живота Трифуновић, Аријана Хинић, Богдан Јевтић и Сандра Миладиновић… Дођите да уживате у поезији и музици… За музички тренутак постараће се Сандра Миладиновић, Владица … Настави са читањем “5 ПЕСНИКА И ВИ у Клубу КЦК по четврти пут”

У Дому Културе у Трстенику је 26.09.2017. године, у организацији КК Моравски Токови из Трстеника, одржана промоција књига НАДА и ПРСТ СУДБИНЕ Зорана Јовановића, песника и афористичара из Лесковца. О књизи поезије НАДА говорио је Љубодраг Обрадовић, председник Удружења песника Србије – ПоезијаСРБ са седиштем у Крушевцу, а о књизи афоризама ПРСТ СУДБИНЕ Милош Милошевић … Настави са читањем “Зоран Јовановић – Промоција две књиге у Трстенику”
У Дому Културе у Трстенику је 26.09.2017. године, у организацији КК Моравски Токови из Трстеника, одржана промоција књига НАДА и ПРСТ СУДБИНЕ Зорана Јовановића, песника и афористичара из Лесковца. О књизи поезије НАДА говорио је Љубодраг Обрадовић, председник Удружења песника Србије – ПоезијаСРБ са седиштем у Крушевцу, а о књизи афоризама ПРСТ СУДБИНЕ Милош Милошевић Шика, књижевник из Трстеника. Поезију Зорана Јовановића говорила је Нада Новаковић, председник КК Моравски Токови из Трстеника.



Зоран Јовановић – НАДА
На коњу са хватаљкама… Љ. Обрадовић
Е сад, како написати приказ књиге поезије НАДА, кад Зоран неће да плати тих 50 евра?
Прво, писати забадава, за славу. Како је песник славан и писац приказа то може постати.
Друго, како пишеш џабе, можеш писати шта хоћеш. Песник нема право да се љути. Није те платио да га дижеш у висине и о њему смишљаш оде. То је бре, критика, права, ненаручена.
Зато ћу ја ићи изокола, па ћу на почетку, мало о Софронију Певцу. Наиме, под тим псеудонимом илити уметничким именом је Зоран објавио прву песму на сајту ПоезијаСЦГ давне 2006 године, прецизније 17 јануара. Та прва песма била је песма на КРИЛИМА МАШТЕ. Пошто је прва прочитаћу Вам је, јер све што се догоди први пут, мора да је и добро, мада многе кажу да боли, а други да се први кучићи у воду бацају…
НА КРИЛИМА МАШТЕ
На крилима маште
летећу ка теби,
да ти љубим усне
и милујем груди,
у заносу страсти.
Шаптаћу ти тихо,
ти си моје сунце,
ти си моје мило
и сањиву главу,
спустити у крило.
© Софроније Певац 2005
Иако баш и нисам сигуран да иза Софронија Певца стоји Зоран Јовановић, на основу саме песме, а познајући Зорана данас, смео бих да се кладим да је то баш он. Ако изгубим, то је само несрећни стицај околности, због мале квоте.
А онда се у јавности појавио Зоран Христов и на сајту ПоезијаСЦГ објавио 7. фебруара 2016. године песму НЕ ПИТАЈ МЕ. И наставио да пише под тим псеудонимом све до песме ЧАЈ коју је написао 1. августа 2017. године. И сад се Зоран Јовановић ту нешто буни што његову песму НЕ ДИРАЈ МИ… (ћирилицу), подписују неки други.
Прво, краде се нешто што је добро. Друго, сам је унео забуну са тим силним псеудонимима. И треће, ради истине, песму НЕ ДИРАЈ МИ … (ћирилицу) Зоран је објавио на сајту ПоезијаСЦГ још 30. децембра 2009. године, што је знатно пре од 5. фебруара 2016. године, када је неко други исту песму осликао и објавио. Или је по среди нека велика забуна са тим именом аутора стихова???
Не дирај ми ћирилицу, не дирај ми српско писмо,
не отимај српству душу, постаћемо то што нисмо!
Не дирај ми у наслеђе, породичну традицију,
не отимај српско чојство, не прекрајај историју!
Не дирај ми Православље, учитеља Светог Саву,
порекло ми не отимај, не дирај у крсну славу!
Не дирај ми Обилића, ни све српске витезове,
не дирај ми у светиње, што се славе кроз векове!
Не дирај ми Цар Душана који створи силно царство,
Косово ми не отимај, српско име и богатство!
Не дирај ми Карађорђа, хајдуке и Вујадина
Не дирај ми српске гусле, нити Духа, Оца, Сина!
Не дирај ми Свето Тројство, три прста и воштаницу,
не отимај мананстире, нити стару воденицу!
Не дирај ми српска села, српске фруле и посела,
не дирај ми њиве, поља, пастирице, стада бела!
Не дирај ми запис дрво, успаванку моје мајке,
не отимај Баш Челика ни остале српске бајке!
Не дирај у бунар стари, у огњишта и вериге,
не дирај ми у иконе и црквене старе књиге!
Не дирај ми у двориште, ни случајно породицу,
не отимај славски колач ни бабину гибаницу
не дирај ми српско писмо, не отимај ћирилицу,
не дирај ми у наслеђе да ти не бих ја мамицу.
© Зоран Јовановић
Ја сам Зорана Јовановића први пут срео 28.10.2007. године у Београду, на сплаву *ОЛИМПИК*, када су се догодили Први сусрети песника *ПОЕЗИЈАСЦГ*. У срдачној атмосвери песници, који су се до тада знали само виртуелно, на интернету, закорачили су у стваран живот и провели незаборавне тренутке од 8.00 до 17.00 часова у дружењу, читању поезије и ћаскању, а било је и ића и пића. И од тад се дружимо много и често, било у Лесковцу (уз чувени роштиљ) било у Крушевцу уз неке копије тог чувеног лесковачког, или у Етно кући Слободана Стојановића у Жабару уз пасуљ, па све до Трстеника, видећемо уз шта… А једно је сигурно, уз Зоранову поезију свакако.
Заиста је Зоран Јовановић свестран, пише и афоризме, и каже да му то то добро иде, чак и боље од поезије… А пише (и прича) и бајке. Једну сам ја прочитао, а колико ли је тек испричао лепим госпођицама и госпођама…
И шта да Вам још ја говорим? О квалитету Зоранове поезије у књизи НАДА? О темама о којима пише? О метафорама које користи? Не, нема потребе.
Лепо рече Проф. Др Миливој Вулић из Љубљане у коментару на једну Зоранову песму: *Уф, Илић Војислав. Довољно за критику. Све јасно кристално, не увруће ми мождане вијуге разумем ли, или не. Знам шта каже, знам за чим тугује. (13.10.2016. године).
Ево, да поновим и ја оно моје чувено, што су уклапа и у Зоранов филинг, шта има да се пише о песмама и о томе шта је песник хтео да каже, поезија сама о себи најбоље говори. А уз то Зоран није ни платио да га ја у овом приказу хвалим. Нека га хвали његова поезија.
Ако ми верујете на реч, исхвалиће га довољно, да му ни сад, а ни убудуће не требају никакви критичари. Довољно је да Ви песме прочитате, или да их чујете у казивању Наде Новаковић и Зоран је на коњу, са хватаљкама, за лет у славног песника!
Љубодраг Обрадовић

А Нада Новаковић говори поезију из књиге НАДА
Настави са читањем “Зоран Јовановић – Промоција две књиге у Трстенику”
Noćas bih mogla kao Neruda Napisati najtužniju pesmu o ljubavi Zaista bih mogla I bila bi to poema tužnija od Pablove Jer on je bar sebe osećao I nedostajala mu je ONA koju je voleo Nedostajala je Njegovim rukama koje su je grille I oku koje je gledalo njene nepomične oči Ali Pesnik je … Настави са читањем “NENAPISANA NAJTUŽNIJA – Nena Miljanović”
Noćas bih mogla kao Neruda
Napisati najtužniju pesmu o ljubavi
Zaista bih mogla
I bila bi to poema tužnija od Pablove
Jer on je bar sebe osećao
I nedostajala mu je ONA koju je voleo
Nedostajala je
Njegovim rukama koje su je grille
I oku koje je gledalo njene nepomične oči
Ali
Pesnik je i posle nje imao ruke i oči
(kojim je nedostajala)
Imao je sebe
Savršeno ispunjenog čulnom patnjom
(i mužjačkim besom jer draga grli drugoga)
Ipak ispunjenog nečim
(sujetnim sobom)
A ja sam potpuna praznina
Kao pre rođenja ili posle smrti
Ruke su mi dve zaboravnosti
I oči dva slepca bez vodiča
Bar ženske uvređenosti da je
I besa što dragi sada ljubi drugu
A ljubio me je
Ljubio
I verovao i govorio da me voli
On koga sam toliko volela
Da sam srećna što nije nesrećan
Sad kad ljubi neke druge oči ne sećajući se mojih
I sluša reči druge žene a ne čini mu se moj glas
Mogla bih noćas takvu (o sebi)
I bila bi moja najtužnija o njemu
Tužnija od Nerudine
Neću je napisati
Kome i čemu bih je sada
Kad više nisam ni mala pesnikinja (poeziji)
Ni velika žena (njemu)
Ništa od svega što sam bila (sebi)
Sa njim
Gde je nestala devojka plave kose proteklih predavnih radosti duša i sećanja koja ne prolaze, koja ne nose nikakvi zaboravi vremenskih zona, i dugo vremena nisam ni sanjao, predugo proteklog nisam ni znao, da voljeno plavetno bila je ona, dobra plavooka, andjela duše, ona je najzad, na kraju ćutnji, moja je ona. Dokaz je vreme … Настави са читањем “POVRATAK PLAVETNILA MOJE MLADOSTI – Slobodan Jevremović”
Dokaz je vreme da nikad ne prodje,
istina ipak na kraju dodje,
dana jednoga života našeg,
zahvalnost tebi što bila si ona,
nestala radosti, najzad si došla
u stvarnost istine, u budnost snova
da opiješ mene, plavotna, nežna,
iskrenost tvoja, lepota ova.
Dane teturam, stalno sam pijan,
ne vidim ništa, ne tražim išta,
i samo mislim, i samo jesam,
i misao o tebi je najlepši san…
(Bgd, 27. sept. 2017)
*Foto -Internet, art obrada -Darko*** ONOG NAJLEPŠEG DANA, KADA SI UGLEDALA SVET, TI NISI POSTALA SLATKA NAJLEPŠA MALA PTIČICA, TI ODMAH SI POSTALA VELIKA, NAJDRAŽA, NAJBOLJA DUŠA ANDJELA NA CELOM SVETU I NEBESKIM PROSTORIMA… *** Ne daju joj nikud da sama poleti, onu malu nežnu ptičicu neko uporno drži za nogicu, pa onda joj priča istu pričicu da orlovi … Настави са читањем “NE DAJU MALOJ PTIČICI – Slobodan Jevremović”
Ne daju joj nikud da sama poleti,
onu malu nežnu ptičicu
neko uporno drži za nogicu,
pa onda joj priča istu pričicu
da orlovi vrebaju i svuda lete
a sebe ne vide kakvi su pauci,
pa stalno sputavaju, mreže joj plete,
ne daju odmora, ne može da spava,
nema ramena da spusti se glava,
njoj, sirotoj, šarenoj, lepoj,
milosnoj mojoj, najdražoj mojoj,
najlepših pera na takvoj milosnici,
njoj, jedinoj jednoj muzici duše,
ne daju da cvrkutom jadi se ruše,
nesnivanoj lepoti, mojoj mezimici,
maloj ptičici…

Od sto udaraju novčići, Što preku sudbinu nose, Kažu mudraci sa istoka, Da svetu tajinu oni kriju. Kažu pređi veliku reku, Govore mi da posetim velikog čoveka, Ja sedim i gledam tiho, Tri novčića što sudbinu mi kazaše. Govore mi posluješ sa vragom, A ja samo mudrace pitah za savet, Jer sa istoka izlazi sunce, … Настави са читањем “ISTOK – Filip “Aiwass” Milinković”
Od sto udaraju novčići,
Što preku sudbinu nose,
Kažu mudraci sa istoka,
Da svetu tajinu oni kriju.
Kažu pređi veliku reku,
Govore mi da posetim velikog čoveka,
Ja sedim i gledam tiho,
Tri novčića što sudbinu mi kazaše.
Govore mi posluješ sa vragom,
A ja samo mudrace pitah za savet,
Jer sa istoka izlazi sunce,
Valjda u zori i sudbina može da se vidi?
Kada upadnu novčići u bunar,
Čudno li je nositi se sa time,
Kada ih pak obuzme neka nebeska sila,
Dobijem neki osečaj miline.
Sve je to nastalo u glavi mudraca,
Što sa istoka svet naš kroje,
Knjiga mudrosti možda to jeste,
Ali takođe krije i senke radosti moje.
A ja, pritisnut željama da ti pomognem ne dam se silama, neću da potonem, vrata se trudim, zatvorit hoću, neću ni promaju niti hladnoću, te slane suze s Mrtvoga mora nek’ su drugima svenoćna mora a nikako tebi, bolna mi dušo, ne dam da bude bilo ko uš’o, da promajom smeta, ranjena srno, očiju mojih … Настави са читањем “VRATA OSTAJU OTVORENA – Slobodan Jevremović”
A ja,
pritisnut željama da ti pomognem
ne dam se silama, neću da potonem,
vrata se trudim, zatvorit hoću,
neću ni promaju niti hladnoću,
te slane suze s Mrtvoga mora
nek’ su drugima svenoćna mora
a nikako tebi, bolna mi dušo,
ne dam da bude bilo ko uš’o,
da promajom smeta, ranjena srno,
očiju mojih radog pogleda,
da budeš srećna, da nije sve crno,
da vrata zatvorim, toplotu čuvam,
za tebe bolnu, za tebe jesam.
A ja,
gledam prolaznost davnina naših,
slike prošlosti boje nam vrata,
ne vrede napori, ne vredi snaga,
naviru senke naših sećanja,
iako te lečim, iako si bolje,
iako vraćaš sve dobre volje,
ipak kad dan je ili noć snena
vrata prošlosti, svih davnih mladosti
vrata tih sećanja divotnih naših
opet ostaju otvorena.
A ja,
i dalje se trudim i ti me čuvaš,
prošlost je sada, dalje te živim,
zdravlje ti vraćam pogledom milim
a vrata sveproteklih svenaših dana
zauvek, stalno, ostaju otvorena…
(Bgd, 25. sept. 2017)
Gde su nestali znaci daleki mladosti naše, prašnjavih staza, dodira duša, kad ljudi neki nisu nam dali, nisu nas znali, nikakvu viziju nikada imali a mi prijatelji bili smo sreće, skrivenu ljubav neznano čuvali od tada do posle, do sutra, preksutra, pa sve do danas kad smo saznali, i sve znake naše iz duše izneli … Настави са читањем “ZNACI – Slobodan Jevremović”
Gde su nestali znaci daleki
mladosti naše, prašnjavih staza,
dodira duša, kad ljudi neki
nisu nam dali, nisu nas znali,
nikakvu viziju nikada imali
a mi prijatelji bili smo sreće,
skrivenu ljubav neznano čuvali
od tada do posle, do sutra, preksutra,
pa sve do danas kad smo saznali,
i sve znake naše iz duše izneli
al’ na tren samo, jer treba da traju,
nisu to stvari koje se daju,
to znamo samo i ja i ti.
Sad znam, ti znaci čekaju tamo,
na mestu utiha slavuja naših,
gde prašinu puteva asfalt menja,
gde nema ljudi pogrešnih, nekih,
gde iskrenost duše snove nam sanja,
pored livada mirisnih otkosa,
znaci gde travu je prekrila rosa,
sadašnjih proleća naših jesenjskih,
oni nas čekaju, ponovo raduju
sadašnjim danima našim, skrivenim,
čekaju na nas nanovo, tamo,
na onom mestu, za nas samo,
ja znam…
Ne treba toranj, ne treba daljina,
tvoja je sada samo blizina,
gledanje sadašnje radosti duše
i ne misli staro, boli se ruše,
a znaci su tamo, i ljubav samo,
za nas…
(Bgd, 24. sept. 2017)
Bio sam uporan, po bespuću hodao i najzad umoran do tornja stigao da tebe andjela napokon vidim, poljubi me nežno, pomoć ti tražim baš sada za ruku pruženu vapim… Al’ sreće nemam, zatvoren ulaz, ne rade vikendom, ne mogu gore, kako da tebe pogledom dozovem, i umoran, bolan, izlaz da nadjem… I onda tek vidim … Настави са читањем “TORANJ SA POGLEDOM -2 – Slobodan Jevremović”
Bio sam uporan, po bespuću hodao
i najzad umoran do tornja stigao
da tebe andjela napokon vidim,
poljubi me nežno, pomoć ti tražim
baš sada za ruku pruženu vapim…
Al’ sreće nemam, zatvoren ulaz,
ne rade vikendom, ne mogu gore,
kako da tebe pogledom dozovem,
i umoran, bolan, izlaz da nadjem…
I onda tek vidim u podnožju tornja
– pa ti si ovde, smešiš se blago,
i toplost mi daješ dodirom mekim,
ne mogu razumet’, al’ načinom nekim
ja postajem čio, smejem se drago…
Ti pravi lek si, sad ne vidim ništa,
tebe ja samo na dušu privijam,
u podnožju tornja puno te gledam,
k’o da te ne znam, k’o najdraže blago,
i ćutim daljine, puno sam preš’o,
i ćutim blizine, tebe sam naš’o,
osećam najdraža kako me greješ,
toplost tih dodira i kako se smeješ,
i nisam ti bolan, srećan sam sada,
tako nek bude, da radost vlada,
ljubavi moja, na ivici utiha onog slavuja,
radosti naše što najzad leluja
svuda sa nama, i bole slama,
ovde u podnožju tornja sa pogledom,
sa našim rečima, sa našom nadom,
mila moja…
(Bgd, 23. sept. 2017)
Visoki toranj u planini stoji portir na ulazu posete broji i kad se uspnem, ljudi su stali sa platforme gledaju, svi su nam mali, daleka vozila, daleki ljudi, al’ ja samo ćutim, niko se čudi što tebe vidim na putu onom tada dalekim, tada sa bolom, a sada veselu, na putu srećnu, i pružaš mi … Настави са читањем “TORANJ SA POGLEDOM – Slobodan Jevremović”
Visoki toranj u planini stoji
portir na ulazu posete broji
i kad se uspnem, ljudi su stali
sa platforme gledaju, svi su nam mali,
daleka vozila, daleki ljudi,
al’ ja samo ćutim, niko se čudi
što tebe vidim na putu onom
tada dalekim, tada sa bolom,
a sada veselu, na putu srećnu,
i pružaš mi ruke uz pesmu nežnu,
greješ mi srce, dodiruješ duše,
boli kod mene sasvim se ruše,
pa čak na tornju osećam tebe,
snagu što zračiš da lečiš mene,
mila najmila i draga moja.
Sići ću jednom sa tornja sam,
odmah se setim, odavno znam,
tvoje dobrote nit’ nema nigde
retkost si džungle koja je svugde,
a ti si predobra, iskrena, mila,
andjeo jesi, ja vidim ti krila,
pa hvala za najlepša dela tvoja,
draga i nežna ljubavi moja.
(Bgd, 22. sept. 2017)