GRADOM SVETLOSTI – Dejan Ivanović

Gradom svetlosti, neprirodno bujaju nesavršenosti, udaljenosti, između kiča boemskih četvrti i nevinosti; Razvrata, bluda i trivijalne umetnosti. Razdaljina do sada sablasnih zategnutih raskrižja, deli čoveka od drugog čoveka; U sedmom arondismanu, nailaze jedna na drugu nalik, ulice privilegovanim, zgusnutim redovima. Bajat ručak, čeka u zapuštenom stanu, poziv na kafu iako je možda već kasno, blagonaklonost … Настави са читањем “GRADOM SVETLOSTI – Dejan Ivanović”

Gradom svetlosti,
neprirodno bujaju nesavršenosti,
udaljenosti, između kiča boemskih četvrti i nevinosti;
Razvrata, bluda i trivijalne umetnosti.

Razdaljina do sada sablasnih
zategnutih raskrižja,
deli čoveka od drugog čoveka;
U sedmom arondismanu,

nailaze jedna na drugu nalik, ulice
privilegovanim, zgusnutim redovima.
Bajat ručak, čeka u zapuštenom stanu,
poziv na kafu iako je možda već kasno,

blagonaklonost otvorenog petoknjižja.
Neotkriveno bogatstvo
drske nagosti, vitkih linija;
Lukovi svetosti trijumfalnih kapija …

 

 

POKRENI ME – Dejan Ivanović

Pokreni me, prečesto završim u vakuumu sumorne dijalektike ; Šapni mi, istinu u lice i ne očekuj posledice. Rasporedi vreme u rasponu, zapali vatru u lažnom domu, dok još trajem podigni me sjajem, suncem dokolice, uspavaj u lažnom snu … Jer se nebo pritajilo mutno i sve oblačnije; Kiša već protrčava, uzvišenim značenjem samospoznaje, dubinama … Настави са читањем “POKRENI ME – Dejan Ivanović”

Pokreni me, prečesto završim
u vakuumu sumorne dijalektike ;
Šapni mi, istinu u lice
i ne očekuj posledice.

Rasporedi vreme u rasponu,
zapali vatru u lažnom domu,
dok još trajem podigni me sjajem,
suncem dokolice, uspavaj u lažnom snu …

Jer se nebo pritajilo mutno i sve oblačnije;
Kiša već protrčava, uzvišenim značenjem samospoznaje,
dubinama melanholije.
Ispira raspukla prozorska stakla, sve neobičnije …

A ako je moglo, moglo drugačije ..?
Zar prošlost ne bi bila mračnija,
sivilo beznačajnije ..?
Praznine konačnije ..?

Partija-Mila Jasovic

Ničeš u izdancima po tom polju Kuda proteruju izgnanike Iz raja Pod njima trava će poleći Ti bićes sledbenik pticama I neka ratuju Za svoje mesto pod suncem Veri se lozom uz stabljike Trščane Budi najveći u sitnicama Poenta je u šahu Kockasti grebeni na jednoj ploči Crni i beli skokovi do tzv. pobede Lovci … Настави са читањем “Partija-Mila Jasovic”

Ničeš u izdancima po tom polju
Kuda proteruju izgnanike
Iz raja
Pod njima trava će poleći
Ti bićes sledbenik pticama

I neka ratuju
Za svoje mesto pod suncem
Veri se lozom uz stabljike
Trščane
Budi najveći u sitnicama

Poenta je u šahu
Kockasti grebeni na jednoj ploči
Crni i beli skokovi do tzv. pobede

Lovci u strahu
Besane provode noći
Najmanji večno strepe da ih kralj ne pojede

Sredinom
Po tankoj žici nad provalijom
Linijom ravnom izmedju krajnosti

Put osmeha
I kad su visoki ulozi
Sebe ugosti na čelu stola

Nakrivi krunu
Ko šeširdžija šeretski kapu
Ovo je polje metropola greha

Sagradi temelje
Nacrtaj mapu zidaj nad humkama
Na čardaku izmedju neba i zemlje

Napravi kraljevstvo mojim rukama

Niko ne zna-Mila Jašović

šta je na dnu okeana dok ne zaroni. Njemu nije neophodno sunce, on ima svoje korale i čitav jedan svetlucavi svet nedostupan ljudskom oku, koje ga je retko dostojno. Po površini,preplavljen svetlošću, otkriva se samo do određenih dubina. Tako je i život prostor između dve krajnosti podjednako razorne i obnavljajuće po suštinsku prirodu čoveka. I … Настави са читањем “Niko ne zna-Mila Jašović”

šta je na dnu okeana dok ne zaroni. Njemu nije neophodno sunce, on ima svoje korale i čitav jedan svetlucavi svet nedostupan ljudskom oku, koje ga je retko dostojno. Po površini,preplavljen svetlošću, otkriva se samo do određenih dubina.
Tako je i život prostor između dve krajnosti podjednako razorne i obnavljajuće po suštinsku prirodu čoveka. I dok, oni snalažljiviji izgrade balans između, ima i onih koji plivaju sa istim žarom od jedne do druge, ne priklanjajući se ni jednoj odviše, neodlučni, zavedeni obema, opirući se da odluče. Od patosa do ekstatične prisutnosti.Možda se u ovom raspoloženju nalaze i umetnici kad stvaraju?Ili ludaci? Ali, lepota u tom prostoru ostaje nezavisna od pozicije u kojoj se nalazimo, u svakom delu, od krajnosti do krajnosti, od vrha do dna i obrnuto.
Ne znam kako, niti šta joj je svrha, osim da eto-postoji.

Sub rosa-Mila Jašović

Obrušio se kroz prizmatične pahulje decembarskog uranka,pa su, pod uticajem njegove volje zasvetlucale po nepomičnim krovovima i već razbuđenim senkama. Zaustavio se posmatrajući bojažljivo,voajerski ,kao kroz pukotinu… One živote čiju punoću ili prazninu nikada neće osetiti, jer, samo je dah severa bez obličja i bez sposobnosti da saoseća. Njegovo je da mrzne,da zarobi u hibernaciji … Настави са читањем “Sub rosa-Mila Jašović”

Obrušio se kroz prizmatične pahulje decembarskog uranka,pa su, pod uticajem njegove volje zasvetlucale po nepomičnim krovovima i već razbuđenim senkama. Zaustavio se posmatrajući bojažljivo,voajerski ,kao kroz pukotinu…
One živote čiju punoću ili prazninu nikada neće osetiti, jer, samo je dah severa bez obličja i bez sposobnosti da saoseća. Njegovo je da mrzne,da zarobi u hibernaciji čitav jedan svet predugo ušuškan u lepo,da ih podseti da toplinu i milost uzimaju kao naforu kada je prisutna,jer ništa ne traje zauvek. Pre ili kasnije i od malog čoveka sa šargarepom na mesto nosa,ostaje samo plava šerpa sa belim tufnama i metla od brezovine.
Zaustavio se u krošnjama kedrovine da s te visine osmotri rezultat svog delovanja.
U istom minutu neko na optičkom nišanu drži vuka .
Neko meša slatko od dunje.
Neko uzima prvi dah od života.
A neko sadi drvo za iskupljenje.
Pulsira sporo,ali utoliko odvažnije krvotok malog mesta na periferiji.. Prečesto u grču pod neminovnim teretom života,oni već generacijama unazad prigrle svaku nevolju stavljajući je u čvrst obruč prihvatanja,smejući joj se neuništivom dobrotom pravo u lice, pa kroz samu njenu srž,da bi je omekšali i pokorili.
A onda …
Zaustavio je dah pred neobičnom bledolikom prikazom,koja je razbarušene crne kose kao ugarak, u pelerini na pertlanje, koračala beščujno po ledenom pamuku. Razbio je peščani sat vremena koje se rasulo u etar i čitav njegov multidimenzionalni svet se skupio u znatiželju.
Hoda kao u hipnotičkom snu ne sluteći na sebi prisustvo vantelesnog bića koje je zaboravilo na svrhu zbog koje ga je nebeski otac spustio na ovo mesto.Spokojnim osmehom bezrazložne radosti utiskuje prve stope po belim oblacima duž kamene staze i modrim jagodicama dodiruje viseće rese gorostasnih četinara.
Nakon sat vremena počeli su da se ocrtavaju obrisi stene na slaboj svetlosti praskozorja .Na rubu kedrove šume,pod oreolom njegove sabraće otkinute od sunca,dominirala je mala kapela pred kojom se konačno zaustavila.. Kao kontrast ostatku sveta, rasutom u nepomičnoj belini ,kapelu je polulučno obavijala isprepletena živa ograda glogovog cveta.
Ubirala je to purpurno blago i željno udisala miris medovine kojom je odisalo,skupila u krilo i rastvorila dvokrilna vrata.
Pod nadstrešnicom su štrčale ledenice kao stalaktiti preteći oštrim kristalnim vrhovima. Kroz zimski mozaik na romboidnom prozoru rumenela se soba živa primamljiva kao muzička kutija nedostupna njegovim ledenim prstima. Plameni jezičci gutali su bakarnu posudu u kojoj je ključala voda.Po zidovima su plesale senke u polutami i nežno padale na postelju od pruća. Iznad postelje u kamen oslikana i od vremena blago istrošena stajala je kao svetionik žena u poluprofilu i gledala je ispitivački očima koje su isijavale spokojnom blagošću. Zračila je utehu, krunila prostor i vreme kao prezreli klip kukuruza i vodila ih do nestajanja. Sa tri dlana prosejavala je bezuslovnu ljubav,onakvu kakva jedino ona i može da bude .
Klonula je pod njenim skutom.
Lako se spustila na rasute gloginje i utonula u maglinu.
Kratko je okrznuo graoraste stabljike glogovog cveta , prkosno purpurnog u višeslojnom mlečnom mramoru ,prisustvujući sopstvenom preobražaju. Odjednom je poprimao čudne boje i pronalazio u svojoj nutrini nove putokaze. Nije više bio tek dah severa. Prešao je most do ogoljenog sveta ljudske duše.
U plavičastom sutonu resko odjeknu pucanj.
Kroz trepavice, kao kroz filter,još poluusnulo, propusti svetlost vazdušaste mesečine.
A šta bi bilo da se sasvim probudi
I da na dlanu ponese isto to cvece
Kao zavestanje da postoji mesto
Toplo i svetlo
Zarobljeno u ledu kao njeno srce.

Potkrovlje-Mila Jašović

Noćas budnije sanja Spiralnim stepenicama pleše Put potkrovlja Para Končasti mozaik paučine Rastvara portal vremena Gde priče počinju krajem Da budu lepše Dok stakleno nebo na odvaljenim šarkama Vitrine Po sunčevom hodu promiče Hrani se šakom zrnevlja Na pikniku sa pticama Neka se zasite Pa nek se oglase kričanjem Ponosne Što nije svakom dato da … Настави са читањем “Potkrovlje-Mila Jašović”

Noćas budnije sanja
Spiralnim stepenicama pleše
Put potkrovlja
Para
Končasti mozaik paučine
Rastvara portal vremena
Gde priče počinju krajem
Da budu lepše
Dok stakleno nebo na odvaljenim šarkama
Vitrine
Po sunčevom hodu promiče
Hrani se šakom zrnevlja
Na pikniku sa pticama
Neka se zasite
Pa nek se oglase kričanjem
Ponosne
Što nije svakom dato da leti
Što su im prohodne vazdušne sfere
Sa filigranskog poda u prostore
Gde su im letovi zakoniti
Srećne
Što im je dostupno živeti
Na mestima
Van domašaja ostalima
Sa njima
Postupno raste do kostima
Zmaja u četiri zelene boje
Što od vatre ima tek tračak dima
Minijatura koje se boje
čudovišta
Nije li čudno
Još celi šapuću u polumraku
Skrovišta
Gde samo ona može da priđe
Mikrosvetovi u glini
Vajani malim prstima
Zar nije smešno
Dete sa slike na trambolini
Koje je ostalo na oblaku
I nikad nije znalo da siđe

OBALE ITALIJE – Dejan Ivanović

Naša misteriozna egzistencija, počiva na egzaltiranom sjaju purpurnog neba u dalekim predvečerjima; U nizu kompleksnih indeksa prirodne modifikacije anizotropnih osa, prelamaju se titraji laganih spektralnih linija; Plaču na tvojim obalama, tužne Beatriče i Laure idealne muze, nad prizorima zemlje iz mašte; Jetka fluidna zvona bazilika kasnoantičkih svodova, oplakuju romantična gnezda laste; u hladu peristila pod … Настави са читањем “OBALE ITALIJE – Dejan Ivanović”

Naša misteriozna egzistencija,
počiva na egzaltiranom sjaju
purpurnog neba u dalekim predvečerjima;
U nizu kompleksnih indeksa
prirodne modifikacije anizotropnih osa,
prelamaju se titraji laganih spektralnih linija;

Plaču na tvojim obalama, tužne Beatriče i Laure idealne
muze, nad prizorima zemlje iz mašte;
Jetka fluidna zvona bazilika kasnoantičkih svodova,
oplakuju romantična gnezda laste; u hladu peristila
pod suvim lišćem kestenova,
stoluju diskursi egzistencijalne zapitanosti …

Gotičke palate odišu senzacionalizmom
raskošne fragmentiranosti; kanali ispunjeni suzama
pokreću u heterogenoj strukturi,
nadolazeće plime elastičnim kontrastima;

Ezoterični duh okamenjenih lavova,
na trgovima Venecije,
gordih u svoj veličini nadlične tragedije;
Podsvesnim reminiscencijama pruža ishodište,
uznemirujućoj konačnosti egzistencije …

КЛАТНО САТА ЖИВОТ МЕРИ – Драгојло Јовић

КЛАТНО САТА ЖИВОТ МЕРИ Ко ми зором очи буди, Док сањају старе снове, Јер године што пролазе, Не рађају снове нове. Ја бих опет као некад, Да ко лептир цвећу хитам, Па да слетим где год желим, Да ме има, да још скитам. Ех, када би клатно сата, Могло бар на трен да стане, Па … Настави са читањем “КЛАТНО САТА ЖИВОТ МЕРИ – Драгојло Јовић”

КЛАТНО САТА ЖИВОТ МЕРИ

Ко ми зором очи буди,
Док сањају старе снове,
Јер године што пролазе,
Не рађају снове нове.

Ја бих опет као некад,
Да ко лептир цвећу хитам,
Па да слетим где год желим,
Да ме има, да још скитам.

Ех, када би клатно сата,
Могло бар на трен да стане,
Па да сањам из младости,
Дане среће и радости.

Али сат је чудна справа,
Живот мери и кад спава,
Казаљка је живот цели,
Јер нам дан од ноћи дели.

И не куца свима исто,
Животу се често руга,
Кад казаљке уморе се,
Тад остане друг без друга.

Не будите зором мене,
Пустите ме да још сањам,
Да успорим клатно сата,
Што за врат нам живот хвата.

Па нек снови бар титрају,
Нек кроз вене крв појури,
Да пре сата зори стигне,
Лептир који к цвећу жури.

28.5.2018.
Драгојло Јовић

Karnevalska Noc

Posle ove karnevalske noci vise je nikad videti ne cu odlazi cirkus s’njima ce poci njen poziv je da donosi srecu U ovom vremenu gospodara i sluge noc je sarena luda u kostimu prosla je ponoc jedni trazimo druge sa ostatkom srca idemo u tminu Sta je s’nama sto cemo ostati zauvek s’ rupom vremena … Настави са читањем “Karnevalska Noc”

Posle ove karnevalske noci
vise je nikad videti ne cu
odlazi cirkus s’njima ce poci
njen poziv je da donosi srecu

U ovom vremenu gospodara i sluge
noc je sarena luda u kostimu
prosla je ponoc jedni trazimo druge
sa ostatkom srca idemo u tminu

Sta je s’nama sto cemo ostati
zauvek s’ rupom vremena teskog
kaze zivot uvek mora nekog poslati
zameni ce mene za nekog retkog

Pa ti si nesto najredje na svetu
sta bih radio kad te ne bi znao
posto si me dodirnula srcem
dodirni me i usnama da ne bi pao

Bicu jedan od mnogih
kog ce prekriti prasina karavana
ali i jedan od retkih
koji ce se secati poljubca iza paravana

Blate je usta prosjaka i kralja
nista sem igre nije im dala
dok su je gledali ona je brala
plodove srca na dvoru je krala

Ako su oci ogledalo duse
andjeosko nesto je virilo iz njih
najvisi vrh sa koga se ruse
snovi nedostojni ociju tih

Bicu jedan od mnogih
kog ce prekriti prasina karavana
ali i jedan od retkih
koji ce se secati poljubca iza paravana

Posle ove karnevalske noci
vise je nikad videti ne cu
odlazi cirkus s’njima ce poci
njen poziv je da donosi srecu

u ovom vremenu gospodara i sluge
noc je sarena luda u kostimu
prosla je ponoc jedni trazimo druge
sa ostatkom srca idemo u tminu

ПОЕЗИЈА ПОД ЛИПОМ – Двориште КПЗ Крушевац 04.06.2018. у 20:00

Удружење песника Србије – ПоезијаСРБ у сарадњи са Културним центром Крушевац организoвало је у сарадњи са Културним центром Крушевац 4. 6. 2018. године у 20:00 сати у Дворишту Културно просветне заједнице Песничка сусретања „ПОЕЗИЈА ПОД ЛИПОМ“. Учествовали су чланови ПоезијеСРБ и њихови гости: Јована Марковић, Стефан Кнежевић, Ина Хинић, Богдан Јевтић, Градимир Карајовић, Аријана Хинић, … Настави са читањем “ПОЕЗИЈА ПОД ЛИПОМ – Двориште КПЗ Крушевац 04.06.2018. у 20:00”

Удружење песника Србије – ПоезијаСРБ у сарадњи са Културним центром Крушевац организoвало је у сарадњи са Културним центром Крушевац 4. 6. 2018. године у 20:00 сати у Дворишту Културно просветне заједнице Песничка сусретања „ПОЕЗИЈА ПОД ЛИПОМ“. Учествовали су чланови ПоезијеСРБ и њихови гости: Јована Марковић, Стефан Кнежевић, Ина Хинић, Богдан Јевтић, Градимир Карајовић, Аријана Хинић, Љубодраг Обрадовић, Дејан Петровић Кенац, Михајло Ћирковић, Братислав Костадинов, Ратко Тодосијевић Баћо, Даница Рајковић, Светлана Ђурђевић, Милош Ристић, Мирослава Смиљанић, Иван Милановић, Никола Стојановић, Братислав Спасојевић, Боривоје Бора Видојковић… Присутне публику, афористичаре и песнике поздравио је Чедомир Милосављевић координатпр КПЗ који је и одрецитовао песму ЛИПА Љубе Обрадовића, а као рецитатор исказао се и Бранко Симић – шеф технике у КЦК који је говорио стихове Драгојла Јовића КЛАТНО САТА ЖИВОТ МЕРИ… Програм су водили: Аријана Хинић, Дејан Петровић Кенац и Љубодраг Обрадовић, а за музички тренутак побринула се млада и талентована Јулија Стефановић – чланица КУД-а Герасим Вујић из Коњуха. Било је то заиста лепо поетско – музичко вече уз мирис липа…


ЛИПА

Под мојим прозором мирише липа…
Том мирису увек се веселим.
Давна је прошлост, маштом кад скитах,
сад оне праве мирисе желим.

Под мојим прозором и године лете…
Пролeте живот на кобили бесној.
Ови мириси увек ме подсете,
на оно што у животу беше лепо.

Тај филм увек радо гледам…
А лоше у црну рупу склањам.
Зато увек под липу седам,
да опет, као некад сањам.

Мирише липа, мириси маме…
Оно што ми смета, у поноре бацам.
Да само лепота у срцу остане,
у давну прошлост радо се враћам.

Под прозором мирише липа…
У ноћи певају славуји.
И док месец свет сребром обасипа,
опет крв мојим жилама струји.

Под мојим прозором мирише липа…
Срце бије жаром новим.
Увек је лепо маштом кад се скита
и зато тај мирис липе волим.

Мирише липа… И све је лако и лепо,
док олуја кишом не потече.
Веровах некад у мирисе слепо,
сад знам: мириси су тренутак среће.

© Љубодраг Обрадовић

КЛАТНО САТА ЖИВОТ МЕРИ

Ко ми зором очи буди,
Док сањају старе снове,
Јер године што пролазе,
Не рађају снове нове.

Ја бих опет као некад,
Да ко лептир цвећу хитам,
Па да слетим где год желим,
Да ме има, да још скитам.

Ех, када би клатно сата,
Могло бар на трен да стане,
Па да сањам из младости,
Дане среће и радости.

Али сат је чудна справа,
Живот мери и кад спава,
Казаљка је живот цели,
Јер нам дан од ноћи дели.

И не куца свима исто,
Животу се често руга,
Кад казаљке уморе се,
Тад остане друг без друга.

Не будите зором мене,
Пустите ме да још сањам,
Да успорим клатно сата,
Што за врат нам живот хвата.

Па нек снови бар титрају,
Нек кроз вене крв појури,
Да пре сата зори стигне,
Лептир који к цвећу жури.

(C) Драгојло Јовић

Настави са читањем “ПОЕЗИЈА ПОД ЛИПОМ – Двориште КПЗ Крушевац 04.06.2018. у 20:00”