Samo u snu

Dok ti slatko spavaš U svom krevetu Ja te ljubim u snu I osećam tvoje telo Pripijeno uz mene A znam da je to samo u snu. I dok ti u snu nežno milujem kosu A glava ti spava na mom ramenu Uzbudjuje me blagi dodir tvojih grudi Al ja znam da je to samo … Настави са читањем “Samo u snu”

Dok ti slatko spavaš
U svom krevetu
Ja te ljubim u snu
I osećam tvoje telo
Pripijeno uz mene
A znam da je to samo u snu.
I dok ti u snu nežno milujem kosu
A glava ti spava na mom ramenu
Uzbudjuje me blagi dodir tvojih grudi
Al ja znam da je to samo u snu.
Ljubiću te makar u snu
Makar u snu ću ti ukrasti dodir nežan
Sanjaću da si u mom zagrljaju
Pa makar to bio samo san.
Znam da je to samo san
A snovi se često ne ostvaruju
Ali, sanjaću sada da si samo moja
Pa makar bilo sve samo u snu.

ПОЛА ЛЕПОТЕ и друге песме… – Андреја Врањеш

ПОЛА ЛЕПОТЕ Лепо је лепо и кад га је пола, недовршени снови светли, пролећа са пола маја, киша и дуга кад се сретну кратко, сликар кад замрси боја део, стих снажан умети свити, са песмом једном само, може се и песник бити.

ПОЛА ЛЕПОТЕ

Лепо је лепо и кад га је пола,
недовршени снови светли,
пролећа са пола маја,
киша и дуга кад се сретну кратко,
сликар кад замрси боја део,
стих снажан умети свити,
са песмом једном само,
може се и песник бити.


Настави са читањем “ПОЛА ЛЕПОТЕ и друге песме… – Андреја Врањеш”

СВЕТЛО

СВЕТЛО Свако срце има оно чему тежи, то је место где њему душа лежи. Чисто срце рођено је у једном телу, да са њиме проживи вечност целу. А без срца, нико не може ка њој поћи, јер без њега, живот ће им улудo проћи. Али има једно добро срце на свету, где многи подло раде, … Настави са читањем “СВЕТЛО”

СВЕТЛО

Свако срце има оно чему тежи,
то је место где њему душа лежи.
Чисто срце рођено је у једном телу,
да са њиме проживи вечност целу.
А без срца, нико не може ка њој поћи,
јер без њега, живот ће им улудo проћи.

Али има једно добро срце на свету,
где многи подло раде, њему на штету.
Покушавају од дана да направе ноћ,
јер за себе мисле да имају велику моћ.
Труде се болно срце из тела да изваде,
опијени својом моћи, не знају шта раде.

У њима се тиме храни, она црна душа,
код тако опијених, нико памет не слуша?
Са таквом душом они светло дана не виде,
па зато раде, оно због чега се и не стиде.
Не маре што са њима светла нигде нема,
већ тамо где они дођу, ту је туга голема.

Њима је светло утонуло у дубинама мрака,
где мисле да се не виде грозна дела свака.
Зато желе да (нам) исчупају срце из груди,
јер тако раде сви они који нису ни били људи.
За јаки ореол светла у том срцу они не маре,
па тако многе терају да тешко крваре.

Но светло не може дуго остајати у тами,
нити у њој може, са сталним болом, душа да чами.
Увек када за слободом, свако срце јако уздише,
са болним уздасима, оно се ка небу пење све више.
Ту ће сигурно једном, вечно светло оно да угледа,
као и душа, која ни у агонији, неће злу да се преда.

Никола Вушковић

СВЕТЛО

Ako mislim na tebe

Ako krenem noćas da mislim na tebe veče će mi proći u suzama i bolu, od rastanka našeg godina je prošla a ja još uvek čuvam tvoju sliku na stolu… Ako počnem noćas da se sećam tebe ruke krenu da mi drhte same srce te je volelo ludo a sad je zbog tebe prepuno tame… … Настави са читањем “Ako mislim na tebe”

Ako krenem noćas da mislim na tebe veče će mi proći u suzama i bolu, od rastanka našeg godina je prošla a ja još uvek čuvam tvoju sliku na stolu… Ako počnem noćas da se sećam tebe ruke krenu da mi drhte same srce te je volelo ludo a sad je zbog tebe prepuno tame… Od rastanka s tobom samo tužne pesme pišem ni sam ne mogu da prepoznam sebe, u svakoj ženi što ulicom hoda ja Pomislim da vidim tebe… Duša mi je tužna a srce puno bola u mom životu nema žene druge, voleo sam te ko nijednu drugu a sada umirem od tuge… I lagaću da neću da mislim na tebe jer ne mogu tako lako da te prebolim,vreme leti a rane još bole a ja te… jednostavno još uvek volim.

LOKOTI I KATANCI GORNJEG GRADA – Slobodan Jevremović

Stigao sam preko velikog trga do uskog prolaza, preko puta divne poslastičarnice, tamo gde počinju istorijske stepenice prema Gornjem gradu. Lepota istorije, lepota izgleda, lepota sećanja. A sve je to moje razmišljanje sasvim neočekivano prekinula mila, slatka, divna, plavooka i plavokosa devojčica, ljupko me pitajući: “Čiko, vi hoćete gore?” – “Naravno…” – odgovorio sam i … Настави са читањем “LOKOTI I KATANCI GORNJEG GRADA – Slobodan Jevremović”

Stigao sam preko velikog trga do uskog prolaza, preko puta divne poslastičarnice, tamo gde počinju istorijske stepenice prema Gornjem gradu. Lepota istorije, lepota izgleda, lepota sećanja. A sve je to moje razmišljanje sasvim neočekivano prekinula mila, slatka, divna, plavooka i plavokosa devojčica, ljupko me pitajući: “Čiko, vi hoćete gore?”
– “Naravno…” – odgovorio sam i ne stigavši dalje nastaviti svoju priču… Ona mi je već dala milu, slatku ručicu i povela me uskim stepeništem uzbrdo. A ja nisam verovao, bilo mi je tada tako lako da se penjem tim stepeništem, da osetim njenu snagu, da potpuno razumem njenu pametnu priču o istoriji Gornjeg grada, o proteklim vekovima ratova i mira…

I stigli smo najzad na plato Gornjeg grada, na vidikovac, do ograde sa bezbroj zaključanih ljubavnih osećanja, sadašnjosti i budućnosti. One stalnosti koja nam svima nedostaje.

I baš tada, začudo, njena mala divna ručica pretvorila se u ruku moje drage, u onu odavno poznatu dragu ruku. I okolo, za divno čudo, nigde nikoga. A pored mene – pa nije moguće? Stajala je najpre devojka koju ja odavno znam. Pa je onda stajala moja najlepša dama. Stajala je prošlost, sadašnjost i budućnost, stajala je mala devojčica, prava pametnica, pretvorena u divnu, dobru, pametnu, milu damu, u moju ljubav…

I nisam verovao… Zaključali smo onda naš katanac na slobodnom mestu one jake gvozdene ograde. I pričali o zaboravljenim i vraćenim snovima, o običnim stvarima na neobičan način, o ovom veoma čudnom, divnom dogadjaju.

I vratili smo se natrag nizbrdo na trg. Moja ljubav i ja. A gore, na vidikovcu Gornjeg grada, ostao je naš katanac zaključane ljubavi. Ostala je java koju sam unapred sanjao. Za nas. Samo za nas.

Darko,
(Bgd, 09.11.2018)

Ove hladne novembarske noći

Ove hladne novembarske noći Dok hodam mjesečinom druma U mislima bludnim će mi doći… Jedna žena mističnoga uma Dok gledam kroz prozor padaline Kako namiguju gore u visine… Kroz misli mi luta jedno ime… Remeti lahor jecaj tišine… Ove hladne novembarske noći Dok srce piše zaljubljene rime… Gledam put vrata, o da li ćeš doći? … Настави са читањем “Ove hladne novembarske noći”

Ove hladne novembarske noći
Dok hodam mjesečinom druma
U mislima bludnim će mi doći…
Jedna žena mističnoga uma

Dok gledam kroz prozor padaline
Kako namiguju gore u visine…
Kroz misli mi luta jedno ime…
Remeti lahor jecaj tišine…

Ove hladne novembarske noći
Dok srce piše zaljubljene rime…
Gledam put vrata, o da li ćeš doći?
Ove noći molim ne zaboravi me…

Ove hladne novembarske noći…

Spiritus Movens II

Šta je daljina… svaki put kad o tebi dušeslovim rezonancu ti srca ulovim i ozari me toplina… Skoro bez ikakve duševne hrane sve ove duge noći i dane i još bez neke opravdanosti jasne ona buja sve veća i veća umjesto da uvene da stane da zgasne… Ovo što kod mene u srcu gori svijet … Настави са читањем “Spiritus Movens II”

Šta je daljina…
svaki put kad o tebi dušeslovim
rezonancu ti srca ulovim
i ozari me toplina…

Skoro bez ikakve duševne hrane
sve ove duge noći i dane
i još bez neke opravdanosti jasne
ona buja sve veća i veća
umjesto da uvene da stane
da zgasne…

Ovo što kod mene u srcu gori
svijet bi novi moglo da stvori
ili postojeći da razruši…
Lijepo je preplavljen ljubavlju hoditi
ispod dubokog toplog neba
na oblaku sa uspomenom broditi
biti potreban kao kora hljeba…

Šta je daljina…
svaki put kad o tebi dušeslovim
rezonancu ti srca ulovim
i ozari me toplina…

U glavi te imam dušom te snivam
smiješ se srećna
strpljivo primičem  obale dok plivam
i svjedočim…

spiritus movens

ljubav je vječna!

Laku noć…

Odavno me nema… Živ sam dakle postojim… Dok čkilji mjesec Duboko u noć… Ostaje žal… More uspomena… Sjećanja… To je sve što imam… I nosim u kofer… Do sudnjeg dana… Ah ta sjećanja… A da… Laku noć… Do novog javljanja… Laku noć…

Odavno me nema…

Živ sam dakle postojim…

Dok čkilji mjesec

Duboko u noć…

Ostaje žal…

More uspomena…

Sjećanja…

To je sve što imam…

I nosim u kofer…

Do sudnjeg dana…

Ah ta sjećanja…

A da… Laku noć…

Do novog javljanja…

Laku noć…

ПОШТОВАНИ УМЕТНИЦИ – Милутин Плочић Мишко

ПОШТОВАНИ УМЕТНИЦИ Поштовани уметници, мајстори поезије и риме, дозволите да вам кажем своје име, можда није познато и цењено као ваше, али ми моји земљаци ову стазу мало утабаше… Зовем се Милутин, а презивам Плочић, али сви ме као Мишка знају, чули су да пишем тамо  неке песме, па решише да ми шансу дају… Долазим … Настави са читањем “ПОШТОВАНИ УМЕТНИЦИ – Милутин Плочић Мишко”

ПОШТОВАНИ УМЕТНИЦИ


Поштовани уметници,
мајстори поезије и риме,
дозволите да вам кажем своје име,
можда није познато и цењено као ваше,
али ми моји земљаци ову стазу мало утабаше…

Зовем се Милутин, а презивам Плочић,
али сви ме као Мишка знају,
чули су да пишем тамо  неке песме,
па решише да ми шансу дају…

Долазим оз маленог села,
које се Жабаре зове,
иако ми адреса жупска пише,
жабарац сам и не могу Александровац
од рођеног села да волим више…

Хвала Драгану Тодосијевићу,
да не беше њега, ни ја не бих био ту,
и хвала Љупчету,
што ми простор да пишем дао,
а ја ћу да оправдам све то
како будем умео и знао…

Моје песме нису као ваше поезија,
оне су обични стихови,
али у њима има истинског живота,
и у њима су моје жеље и снови…

Можда ће и оне неком да се допадну,
па била то деца или одрасли људи,
то остављам вама и времену нек пресуди…

© Милутин Плочић

 

POLUISTINE – Nena Miljanović

Kroz nesanice Ptice povratnice dovikuju se u noći Sa strahom i nadom osluškujem Možda te vrate prevrtljivice… …Lete kroz polusan te nilske laste I krilima kidaju olovno moravsko nebo Gle Kroz proderane oblaka smeje se ponoćno sunce Smeješ se ti kroz procep jave i sna I pada po meni paperje ptica Krila mi niču I … Настави са читањем “POLUISTINE – Nena Miljanović”

Kroz nesanice
Ptice povratnice dovikuju se u noći
Sa strahom i nadom osluškujem
Možda te vrate prevrtljivice…

…Lete kroz polusan te nilske laste
I krilima kidaju olovno moravsko nebo
Gle
Kroz proderane oblaka smeje se ponoćno sunce
Smeješ se ti kroz procep jave i sna
I pada po meni paperje ptica
Krila mi niču
I ruka tvoja leptirasta me dotiče
Samo tako dlan na dlan
Kao krilo na krilo
Uljuljkuje me u izlomljen polusan…

…I poluglas tvoj je tu
Šuštav i lak kao leptir ili opali list
Šapće mi ozbiljne velike zakletve
I smešne male golicavosti
Smejem se (pre)glasno u snu
I smeh kao grmljavina u glavi
Razbija plavu poluistinu sanjanog
U crvenu istinu buđenja…

…Crveni tanak mlaz curi
Niz san i mermernu butinu
Moja poslednja mesečnica ističe
Polužena sam sada ovako suva
Ostarela u snu
Ističem iz priče o ljubavi i tebi
Rasanjena
Slušam moravske (ne)povratnice u noći
I (ne) osećam
Kako leptir Monarh u mojih prsima
Rasklapa krila i odleće
I ja sa njim…

…Opet sam te noćas sanjala
I odsanjala svoju smrt…