Kad ti pokuca Sreća na vrata,
kada se useli u tvoj dom,
čuvaj je, ne tjeraj je,
ma koliko htjela ostati,
gažena, hladnoćom okružena,
jednom će morati,
jednom će, iako neće željeti
samo bez riječi pobjeći.
Kada te Ljubav zagrli,
svojom toplinom obgrli,
ne postupaj sa njom surovo, oholo
iako beskrajna i Ljubav osjeća bol
iako vječna, ubiti se može
igrama i lažima, egoizmom i
sebičnim uzminajnem
nesebičnog davanja.
I nije pravedno, jer, život je takav,
sav od krajnosti sazdan,
pred sud, pred krst
uvijek staje onaj ko ode
bez prava na istinu, ponese stid
i otjeran, nikud nije pristao
jer, nikad niko nije ni pitao
zašto se odlazi, zašto se ostavlja
sve ono što se živi i diše
sve ono sto se čeka i traži
baš sve što se i želi i sanja,
daje sebe za neke tuđe beskraje.
Sve što tjerano biva,
na kraju se otjera
jer ništa nije otporno na mač
i noževe dvosjekle u dušu zarivene
ništa, pa ni Ljubav beskrajna
nema snage da u blatu i memli
procvjeta, živi, opstane.
I vrijeme, koje je i sa nama i bez nas
postojeće i neprolazno
ubiće ruka koja ga uzima
bez da mu, bar minut, sebe da.
Sve što je jednosmjerno,
gurnuto u mrak
otjerano u zaboravljeni ćorsokak
jednoga dana odlazi, nestaje
bez straha od suda i presude.
Sve što se kinji i muči
sječe i gazi
okiva i zakiva,
otjerano biva, biva prognano.
I ne čeka ni pravdu ni oprost,
niti krivca sebi traži
samo se skloni, samo utihne
kao što utihnu mermeri hladni.
