oči
ipak
isplivaše
bez
panike
princeza Aleksandra Osmanović
Добродошли!
suze potapaju dušu oči ipak isplivaše bez panike princeza Aleksandra Osmanović
zadivljena sam ovim iznenadnim pretapanjem zemnog pakla u podzemni raj
zadivljena
sam
ovim
iznenadnim
pretapanjem
zemnog pakla
u
podzemni raj
Septembar je sreca ofarbala, Zarku boju crni mraz pozoba… Olovne suze oktobar u pljevu zavari, Od snage vetra ni mrav ne osta… Magicne naocale Snove sanjaju i nade sahranjuju.
vazduh se sprema da me zaboravi večnosti rečena kamenu i vodi upitaj zemlju jesam li tvoj deo čime ću obogatiti već savršenu smrt moje slabo telo je nje nedostojno moj slepi um je ne bi mogao poznati moja usta je ne bi mogla ljubiti istino koja traješ u stvarima nedodirnutim osećanjima ti koja si uvek … Настави са читањем “210 – Dejan Perić”
vazduh se sprema da me zaboravi
večnosti rečena kamenu i vodi
upitaj zemlju jesam li tvoj deo
čime ću obogatiti već savršenu smrt
moje slabo telo je nje nedostojno
moj slepi um je ne bi mogao poznati
moja usta je ne bi mogla ljubiti
istino koja traješ u stvarima nedodirnutim
osećanjima
ti koja si uvek u svemu
učini me svojim delom
jer ću nestati
pesmo nikada prekinuta
pogledaj moje ruke
one će proći jer je nešto drugo večno
ostaće pepeo
i moja zaljubljenost koju si oslobodila
pred svetom
ЛИПЊАК Сударили смо се на успутној стази, у трњу жбунова, на међи, у грању багремова туђих и погледали се случајно.
ЛИПЊАК
Сударили смо се
на успутној стази,
у трњу жбунова,
на међи,
у грању багремова туђих
и погледали се случајно.
. u svakoj reči uzdah u svakoj misli ambis u svakom oku nedohvat u čoveku je strava
.
u svakoj reči uzdah
u svakoj misli ambis
u svakom oku nedohvat
u čoveku
je
strava
čuli su da postoji i rodiše me da je nađem prvo sam je tražila u očima zaklinjem se slučajno mi izmače nastavila sam da gugučem za više nise nisam imala hrabrosti onda reših da zanoćim u rascepu stočne hrane e s pupka mi je rasla cvetala i sušila se ali sve pojede zadnji balegar nemojte … Настави са читањем “Zbogom svete — Marina Adamović”
čuli su da postoji
i
rodiše me da je nađem
prvo sam je tražila u očima
zaklinjem se
slučajno mi izmače
nastavila sam da gugučem
za više nise nisam imala hrabrosti
onda reših da zanoćim
u rascepu stočne hrane
e
s pupka mi je rasla
cvetala
i
sušila se
ali
sve pojede zadnji balegar
nemojte se ljutiti
(iako delujem pametno)
civilizacija je našla mene
upala mi u rožnjaču
i
odvela u strmodol
sat je otkucao ponoć kiša ode u mačji bathroom sat je otkucao jedan oblak je skinuo beli veš sat je otkucao dva nebo se rasteže do mile volje . u tri izbi rafalni zvon nemušti se uhvatiše za pana prekinu se rasna mržnja između krila i pepela
sat je otkucao ponoć
kiša ode u mačji bathroom
sat je otkucao jedan
oblak je skinuo beli veš
sat je otkucao dva
nebo se rasteže do mile volje
.
u tri izbi rafalni zvon
nemušti se uhvatiše za pana
prekinu se rasna mržnja
između krila i pepela
Tvoja ptica te njegovala, volela, Iz svog gnezda neljudski je otera. Nova, ’tudja’, laznih sarenih krila Pod svoj jaram te upregnula. Zato „ tudje- sladje“ ?! Bori se za mir zivota svoga, Munje jacaju ugruske bola, Oronuo zivot svoje sunce zedja, Kako, srce tvoje, sve svoje ptice odbacuje…. Zasto „tudje – sladje“?!
Tvoja ptica te njegovala, volela,
Iz svog gnezda neljudski je otera.
Nova, ’tudja’, laznih sarenih krila
Pod svoj jaram te upregnula.
Zato „ tudje- sladje“ ?!
Bori se za mir zivota svoga,
Munje jacaju ugruske bola,
Oronuo zivot svoje sunce zedja,
Kako, srce tvoje, sve svoje ptice odbacuje….
izmislili smo svet kao utehu našem nepostojanju i ne znamo ništa o njemu izmislili smo reči da bismo obuzdali smrt koju smo izmislili prosuli smo latice ruže po pepelu iz kog će izrasti savršen cvet i nećemo znati ništa o njemu a ako procveta ubiće nas mirisom
izmislili smo svet
kao utehu našem nepostojanju
i ne znamo ništa o njemu
izmislili smo reči da bismo obuzdali smrt
koju smo izmislili
prosuli smo latice ruže po pepelu
iz kog će izrasti savršen cvet
i nećemo znati ništa o njemu
a ako procveta ubiće nas mirisom