www.poezija.rs

1
Rodjeni smo mrtvi,
iako cujem da sve vise djece se poslednjih godina,
budi sa zivotom u plucima.
Neki su od njih,
na svojim glavama,
nosili Van-gogovo uvo…
Bio sam juce u prodavnici,
zena na kasi me je cudno gledala.
Rekla je da je ljudima,
kao sto sam ja,
mjesto u ludnici i da mi je hitno potrebna terapija.
A samo sam zelio da te obradujem.
Barem su se vjestice,
prema meni ophodile normalno,
mada su poslednje uho,
prodale nekom penzioneru,
jadni senilni starac,
misli da ce kupiti vjecnost,silikonske bajke…
Steta…
Sigurno bi ti divno stajalo.
Van Gog je savrsen slikar,
impresija potopljena u bolesti zivota.
2
Slava tebi Dionise,
tebi i slugama tvojim,
ali nocas tvoji plodovi,
ne pruzaju zaborav.
Nju unistavaju glasovi,
rastrzu njene misli,komadaju oci,
zarivaju se duboko u meso,pod noktima
Sta mozemo pruziti vise zivotu,
osim svojih uvenulih tijela?
Poslace je duboko,jos dublje
u ponore rudnika(ispitivace ispravnost vazduha)
Umrece kao i ljudi iz njenih prica.
Za ostale,bice to jos jedan,
naizgled obican dan.
San o sreci koji se predstavlja kao moja,
jedina,susta realnost
mogao bi nestati…
Ne smijem to dozvoliti…
Glasovi ce prestati,
obecavam ti…
3
Jadni Betoven i njegova gluvoca!
Da li slijepi sanjaju u boji?
Da li gluvi sanjaju zvuk?
“Pozurimo”-rece Kihot-“Daleko je njegov grob”
Zurili smo,
ali noge su bile teske,kao olovo…
Bog je oslobodio Betovena zemaljskih glasova,
doslo je vrijeme da se iskupi,
u poverenju,ukrascemo njegove usi…!
Ljetos si ionako naucila jezik znakova,
govorila si,da samo slutim zlo,
bio sam u pravu…
Nijemi i gladni obecanih nebeskih trpeza,
oduzece tvoje misli,
prodati ih po niskim cijenama.
Morali smo ugasiti plamen njihovih glasova.
Na groblju smo zatekli Frenkestajna.
Ponovo je opijen idejom,da moze
podariti zivot iz utrobe,njegovog uma.
Cisto sumljam…
Mada je ljubazan mladic,
pokazao nam je put.
Kihot ga je znao od ranije…(duga prica)
U tom poslednjem dahu,
ucinili smo sve sto je bilo potrebno,
najzad smo slomili vazduh u paramparcad
i prosli kraj laznih strazara…
Znali smo da se nas cilj,
nalazi tamo,
u tamnici zalijepljene svijesti.
Oprosti,ali davno su umrli bogovi…
Virus tisine u nasim je rukama,
otrovacemo se zajedno,
jer samo tisina ce reci,sve ono sto zelimo…
Suvise kasno…
Probudili smo se u lancima.
Tip koji podsjeca na sve ono,
ogavno,trulo i prodato
iscitao nam je krivicni zakon,
cin ljubavi ne zanima porotu,
i ne pripada dijelu presude.
Krivi su…
“Osudjeni je naveo da je sve uradjeno,
u samoodbrani od glasova,koji se javljaju,
djevojci u rudniku,u koju je on,
najvjerovatnije zaljubljen…
Provjerili smo…
Rudnik u nasem gradu,ne postoji vec godinama,
osudjeni ce biti poslat,
na klinicko lijecenje.”
Kihota vise nisam vidio,
vjerovatno su ga zatvorili,
u nekoj od kancelarija,na 84 spratu
betonskog cudovista.
Pustice ga da istruli medju papirima i arhivom,
u odijelu,daleko od svog oklopa.
Na putu sam sreo i Frenkestajna.
Rekao mi je da je Betoven ziv,
i da je u redu to sto smo,
u ime ljubavi,oduzeli njegove usi
(njemu vise nece trebati)
Ako ga budu pozvali,
svjedocice u nasu korist,
sjajno…
4
Zidovi su moja stvarnost.
Ne znam koliko sam dugo ovde,
cini mi se da je od juce,
proslo hiljadu godina.
Mozda sam i rodjen ovdje.
Probudjen ziv.
Nisam osjecao krv,
nisam osjecao meso,
osudjen sam u okovima tijela.
U zadnjoj fioci imam pisma,
djevojke koja cuje glasove onih koji su nestali,
negdje izmedju dva trena sna.
Moram joj pomoci,
javiti joj da sam ziv,
znam to,jer svaki put boli,
kada udarim glavom o zid…
Medicinska sestra koja radi ovdje,
dala mi je zilet,
kaze da se obrijem,
zar ne vidi da nemam bradu,
mozda osjeca puls mojih misli…
Ko sam ja?
Sjecanje je,mutno,daleko
znam samo da je napolju bio snijeg.
Muzika…
Kihot je svirao pod ulicnim svijetlima
i Frenkestajn je bio tamo.
Stvarao je ples,rodjen bas u tom trenu.
Klecao sam pred njom(a rekli su da nije stvarna).
Nije bila boginja,
nije ni morala biti,
bila je jednostavno prirodna,
obicna djevojka iz rudnika.
Nikad nisam bio siguran sta osjeca,
cak ni sada,
dok zilet mirise moje zile
i osluskuje tok mojih plavih,nabreklih sokova.
Dolazim,postacu jos jedan glas u njenoj glavi,
postacu dio nje…
Sapatom cu probuditi,
ponovo njene snove…
Krv je puna nemira,
dok tece prasnjavim podovima
niko nije bio spreman,
mozda je samo ljubav,
umrla tog snijeznog,zimskog dana…

GROBNICA

Noc brise poslednji trag,
sa blijedih, sumornih lazi
ne mozes se sakriti od svjetlosti,
zatvaras oci, vidis njihova lica,
cekaju tvoj pad.
Smijeh je uzasan, izoblicen,
dodirni tisinu, dodirni je.
Rijeci koje se ulivaju u more ocekivanja,
dubine nemira, u kojima tvoje misli se dave.
Nisi srecan u ovoj grobnici,
zidovi od zlata blijedog sjaja,
gusis se, ne cujem te…
Ti ne razumijes, oni su oduvijek tu,
pogledaj me, njihov dah ledi misli.
Okovi na licu, zarobljeni osmijeh,
okreces se, ne postoji nazad…
Ne gledaj, ne gledaj moje oci,
otrovaces krv u zilama.
Poznati stranci cekaju dan,
znas da ne dolazi.
Sanduk koji nosis suvise je tezak,
da li me plasis sjecanjima,
ne mozes reci da nisam pokusao,
moje ruke tako su umorne, tako vezane,
nebo polako dobija boju nase gorcine,
vrisak tvog pogleda plasi me.

(C) Stevan Bešović