Od istine do …
.
Skrivam se, bježim,
otimam se da ne povjerujem
u surovu istinu,
istinu od koje drhte mi grudi,
očaj me podilazi,
a naša lica mi postaju iskrivljen odraz
nas samih nepoznatih, stranih,
okrećem glavu od nje,
zaobilazim je,
sklapam oči kada je osjetim u blizini,
ćutim… I molim se
da tople riječi, zaklinjanja,
nestrpljivost dok ne podigneš slušalicu
da ti kažem, da mi kažeš…
snažni zagrljaji, vrele usne,
sve ove godine
nisu bili hir.
Ta surova istina, tek obična laž,
nadvija mi se nad mislima
i bdije u pogledu mome
kao izgubljeni smisao vode
koja ne zna hoće li se uliti u neko jezero,
neko more
ili će se razliti oranicom
i saprati znoj težaka koji se nadao žetvi,
istina koju vidim u svakom svanuću,
u svakom smiraju dana,
koja za moj sto sjeda kada i ja
i ište mi pola od svakog zalogaja,
kvari mi pjesme koje sam volio,
tužnima ih pravi,
opija me, truje, pa otrovan poželim
da zauvijek pobjegnem
od svega čega je nestalo,
od nadanja, od smijeha,
od sjećanja…
da pobjegnem od sebe,
negdje, gdje neće boljeti!
.
Miro Beribaka