*****
.
Strah me je da će me prestati biti strah
od iskušenja,
od vatre koja mi um mori, sagorijeva me
u nutrini,
negdje duboko gdje ničega nema,
samo ja, sam sa sobom, i vatrom,
vatrom što rasplamiti bi se htjela, da je nije strah!
.
Šta kada plane, ako ikada plane,
i osvijetli me,
a ja se napokon osmjehnem, zatvorim oči,
pa korakom smjelim krenem
kroz magnovenja, za vatrom,
da iskusim htijenja, koja me gore,
u okove okivaju, vodu mi truju
kojom se umiti hoću…
Da li ću tada potrošiti sve želje,
nesiguran da ih je ikada i bilo,
i hoće li se roditi nove
kojih se plašiti neću!
Da li ću i dalje, smion i uspravljen,
koračati zatvorenih očiju?
Jednom, negdje, mora biti kraj!
.
Strah me je da će me prestati biti strah
od ljudi,
da ću im povjerovati u trenutku slabosti,
u nastupu beznadnog ništavila,
i pokazati im svoje naličje,
otvoriti im se kao školjka bisernica
i pokazati suzu sjajnu,
duboko u meni moj biser skriveni,
suzu sjajnu da mi sjaji,
da mi lice obasjava
i da sa mnom razgovara.
Da mi skrivena zaplakati ne da!
.
Strah me je da ću
zaboraviti kakvi su i raskriliti im se,
pjevati i nazdravljati sa njima!
Da ću postati kao oni što su!
.
Miro Beribaka