ima dana u kojima usnuli sati postaju pjesma i ja drugujem sa njom kao bakin daleki sirius
– ne čujem ga ali šutim dok izlizanim krajobrazom govori njezin eutanazirani glas–
ima dana kad mrtva priroda zaigra kad obris dunje vene na dnevnom vjetru
ima dana
kad riječ kao ugrušak
plamti samo
usnulim satima
u kojima ne znam
ispisuje li se
ili gubi
jedna jedina
nada
Rođen u Slivnu (Metković) 1944. gdje sam završio osnovnu školu. Srednju i visoku završio u Sarajevu. Četrdeset godina radio u državnim organima. Poeziju objavljivao u mnogim jugoslovenskim, potom bosanskogercegovačkim, srbijanskim, bugarskim, slovenskim, hrvatskim i crnogorskim časopisima i zbornicima, kao i na Radio-Sarajevu i Radio-Kometi. Objavio dvije samostalne knjige (poezija i proza) 1999. i 2001. godine, te dvije zajedničke (poezija). Godine 2010. u Zagrebu dobio nagradu za književnost.
Види све чланке од Mirko Popović
