POSVETA USAMLJENIM DUŠAMA
Spušta se sivila zastor, na kuću u klancu tišine,
iz magle štrči dimnjak, k’o da se za vazduh bori,
crnim se dimom diči, dok slaba vatra gori
danima kada travu, prekriva belo inje.
Klokoće živa voda, žureći preko kamenja,
pored nje leži mala, već nakrivljena kuća
s’ koje se runi prašina i viri kostur od pruća,
umesto praga, žila, od jasikovog korenja.
Miriše trulo lišće, prošlu jesen što pade,
magla pogledu neda, da vidi visoke grane,
samo dvorište malo, u oko može da stane,
u polomljenom plotu, izgubile se sve nade.
Tu živi jedno čeljade, niti je zver, niti čovek,
sa vukovima vodi, razgovor jezikom šume,
ptice mu pevaju pesme, čežnje i nade pune,
zvuci samoće se šire, od detinjstva, pa dovek.
Može da vidi mesec, nekad, kad vedre su noći,
u podne, letnjega dana i sunce u zenitu,
ti mu trenuci brišu, samoću u duši skritu,
i sumnju da puteljkom, niko mu neće doći.
Kada ga san opshrva i mir k’o smrt mu dođe,
sanja da sedi s’ ljudima u nekom cvetnom raju,
gde čuje umilne reči i živu dečju graju,
trgne se pa poželi, odmah tamo da pođe.
Sudbina njega veza, za ovaj vlažni klanac,
odakle polako stranom, može do vrha planine,
odatle možda uspe, kroz misli da se vine,
a da surome orlu, ne bude slatki mamac.
Možda je nečiji otac, taj čovek što sreće nema,
što sam, sa zebnjom traje, daleko od očiju sveta,
stara je kuća, odavno, postala mala krletka,
u kojoj samoća može i ceo vek da traje.
Ljiljana Tamburić
Прелепо!
Hvala, Dušane! Vaše pesme su, takođe, za svaku pohvalu!