Kad odlaziš, okreni se
Kad odlaziš, okreni se, pa pogledaj iza sebe,
trag za tobom, vidi li se, ostaje li deo tebe?
Za potomke, za sećanje, da te vide u mislima,
da ih vodi obećanje, da ćeš uvek biti s’ njima.
Kad odlaziš, ostavi im, u amanet dedovinu,
pooranu, zasađenu, i livadu pokošenu…
Ostavi im spomen ploče, zadušnice za prapretke,
da posete, ako hoće, to korenje i začetke…
Kad odlaziš, ne moraš im, ostaviti kuće, kule,
neće biti od koristi, zemne stvari što istrule…
Ostavi im za sećanje, istinu o zemlji ovoj,
kazivanje, svedočenje, o golgoti preživljenoj.
Kad odlaziš, pogledaj ih… vidiš li u njima ljude,
hvaliće li te potomci, Il će možda da ti sude…
Što im treba izgradiće, još i lepše no ti što si,
dal’ nauči svoje ptiće, da u srcu ljubav nose…
Kad odlaziš, digni glavu, mirnu savest tamo nosiš,
imaš hrabrost, imaš slavu, zlom vremenu što prkose.
Pa pogledaj svoje stope, njima sada tvoj sin gazi,
ruke kad se tvoje sklope, ostaće na tvojoj stazi.
Ljiljana Tamburić
Једно мишљење на KAD ODLAZIŠ, OKRENI SE – Ljiljana Tamburić