Ponoćne senke pred suncem beže,
bezumno hodam trnjakom gustim;
i dokle god mi pogled doseže,
nigde oaze koren da pustim.
Utvare noći svuda me prate,
još uvek strepi u meni dete;
tuđin me grli, zove me brate,
rođeni moji ni da se sete.
I sve me tišti, grebe u duši,
iščezle stope kako da pratim;
koren od jada da se ne suši,
rođenom selu ja da se vratim.
Da božja milost obasja veče,
nek vaskrsne opet žila svaka;
korenom mojim neka poteče,
presveta voda mojih predaka.
autor
Jovica N. Đorđević
(Прочитано: 90 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 615.046 пута)
Hvala poštovani Dušane. Srdačan pozdrav
Taj trnjak je bolan. I svi ga moramo osetiti. Odlična pesma Jovice!
Hvala poštovani Ljubo. Svako dobro.