Puče nebo sa Popovog vrha,
ljute munje zulum počiniše,
kao srdžba opakog očuha,
silnom vatrom zemlju zapališe.
Puče nebo sa Popovog vrha.
Na planini sad starine stoje,
od dukata ište svoje skute,
naslednike oni pomno broje,
pa se jako sada na nas ljute,
Na planini sad starine stoje.
‘Beli orle upitaj kurđela,
što se jadan na me’ naljutio,
dal’ zbog kruške što nam je uvela,
il’ izvora što se zamutio?
Beli orle upitaj kurđela’.
‘Tvoje delo, tvoja reč ga blati,
tvoj odlazak njega jako boli,
hoće ljagu sa lika ti sprati,
da se vratiš Boga sada moli.
Tvoje delo, tvoja reč ga boli’.
‘Sveti oci mene nije htelo,
dolasku se već odavno spremam,
al’ mi noge izdadoše telo,
da se vratim ja vremena nemam.
Sveti oci mene nije htelo.
‘Duši mojoj uginuše strasti,
za promene sada želje nemam,
klonu glava hoće dole pasti,
za san večni ja se sada spremam.
Duši mojoj uginuše strasti’.
autor
Jovica N. Đorđević
Posle prvog pročitanog stiha prepoznao sam tvoj
“rukopis”. Maestralno! (10)
Dobra stara škola poštovani prijatelju. Svako dobro od srca.
Jovice , naklon do poda.
Hvala poštovana Jasmina. Trudim se da nadogradim sebe. Svako dobro od srca.
I tebi sve najbolje.
💞