Ima li smisla ovo naše postojanje,
Dok oko nas tiho seta vlada,
Pitam se na padinama srebrne planine,
Dok brojim dukate od crnoga zlata.
Zašto ispred mene stoji stena većna,
A ispod nje provalija što me tiho k’ sebi zove,
Ja već kao princ u zlatnoj odori hodam,
Ali ipak me je strah da vidim šta je iza.
Da li je svaka ptica onakva kakva je vidiš?
Da nisu njena krila za zemlju privezana, a let prividan?
Nije li najbrži golub što venac nosi?
Ali u mome bunaru nema venca, samo tišina.
Kako da saznam šta je iza, kada plašim se da nije kao što mislim,
Zašto onda da šumom tumaram, kada život u njoj možda vekovima mrtav je,
A godovi u drveću, što starost im u srcu ocrtavaju,
Samo su zapis u duši prolaznog života.