San

Ponekad pomislim
Kako bi dobro bilo
Da mene u stvari
Nikada nije ni bilo
Kako sam sebe
Radoznala izmislila
S tobom upoznala
Duše sastavila
Ponekad samo pomislim
Koliko se ja tako
Sama sebi izmišljena
U tvoju sliku utapam
Koliko u tvoje oči uranjam
I onda vidim
I onda znam
Nisam izmišljena ja
Izmišljen je taj dan
Dan iz kojeg je izronio san
I tamo je negde taj dan
Tamo gde nas čeka taj san
Mio i lep
Nedosanjan
I možda sam baš ja
Ta što je u snu tom pogrešna
A opet jedina koja ume
Da sebe izmisli
Baš takvu
Kakva ti treba
Da dosanjaš najlepši san
Kad svane taj neki
Naš a pogrešan dan
Ponekad samo pomislim
Da snovi nemaju kraj
I da i ti znaš
Da izmislio si sebe
Baš takvog pogrešnog
Za jedini pravi
Naš najlepši san
Što ostaće drag
I nedosanjan.
Svetlana Tadić

Nesrećnice

Nesrećo,
baš ti
što me ne znaš
A u sve bi
da se umešaš,
svemu da sudiš.
Reče mi
hlada
odbojna
tudja
otudjena
daleka
razdeljena
nesrećna
ružna i
tužna.
A nasmejana,
preozbiljna.
A kao dete razigrana
i vredna
i lenja.
Podcenjena
i precenjena
i žestoko
od sebe odeljena.
Rece mi
Da..da
možda sam
sve to ja.
Sve sam
pristajem
i priznajem.
Ali problem tvoj
nisam ja
nikad bila
i nikad neću.
Ti krojiš
svoju sreću.
Ti što sa sobom
ne možeš,
ti što sa sobom
ne umes,
ti što ništa
ne razumeš.
Ti što se jetko
na mene brecaš.
Uzalud ti trud
i muka
i pogana usta.
Snovi od svile
ne postaju sreća,
tako se od duše
pravi pustinja,
od svetla mrak.
To ume svak.
Ajd’ jednom,
bar samo jednom,
čovek budi,
okreni se
osvrni,
svet se oko tebe
ne okreće.
Sve su to ljudi,
mali u svoj
svojoj veličini,
a opet
od tebe veći.
Obican je ovo dan,
i obicne su ovo reči
koje ti je neko jednom
morao reći.
Zato sa zvezda sidji
i bar jednim se
razgolićenosti svoje
pred svetom postidi.
I shvati nesrećnice,
sve, ali baš sve
nadaleko i
običan slepac vidi.
Pa se čak i on
umesto tebe postidi.

Ne umem

Ne umem ti ja to
na jezik normalnih prevesti
jer normalni
normalno vole
Za sebe
svoju sreću
se bogu usrdno mole
A mene u toj priči nema
sva ljubav
radost
sreća
beznadežno
u jednom srcu drema
I zaspati suza
ni noći ove neće
usnuloj duši
poput upaljene sveće
stražu čuva
Ne umem ti ja to
na jezik normalnih prevesti
Nema tu pameti
razloga
želje
Rasuta kao plima
mrvice skupljam
talas što morem zagrebe
negde daleko
odneće misli
žudnje i potrebe
Možda će neprimetno
proći pored tebe
kao zrak sunca u snu
okrznuti ti lice
ukrasti osmeh
sa kraja usana nehotice
Ne umem ti ja to
na jezik normalnih prevesti
a i ne želim
jer ako toga si vredan
osetićeš bićem celim
Razum razumnima ostavljam
da ih od svega deli
A mi noćas na put
ka zori krenusmo
moj sanak laki i mesec beli
prijatelji divni, veseli
I ne, ne umem ti ja to
na jezik normalnih prevesti
Mozda će nam se
snovi negde opet sresti
kao usamljeni putnici
na nekoj dalekoj cesti.
Svetlana Tadić

ЗЛО ВРИЈЕМЕ

ЗЛО ВРИЈЕМЕ

Боже мили, шта се ово ради,
шта се сада чини од чељади,
свак` је с неким у некој завади,
нико „врућу“ главу да охлади.

Ружна ријеч, све се чешће чује,
нико више другог не поштује,
људска душа свачиме се трује,
лошим путем сав свијет путује.

Све је мање части и поштења,
а све више прохтјева и хтјења,
мора хитно да се то мијења,
и потраже путеви спасења,
да се дође до неких рјешења.

У брлог се свијет претворио,
и у њему човјек заробио,
те су људи ка` робље постали,
јер на туђе јасли су допали,
сад највише слободе нам` фали,
ал` сами смо тако одабрали.

У шта су се, претворили људи,
свак све тражи, а ништа не нуди.

Сад је ера лажнијех слобода,
свуд` су шифре закључаног кода,
човјек не зна шта га сјутра чека,
ђе год крене, забрана је нека,
стално стижу неке нове бране,
ко зна шта ће, да нам још забране.

У сужња се човјек претворио,
сам је себе у градове збио,
сав род људски, прилично се труди,
да од свега још више излуди,
све се брже ка понору креће,
е, на добро, ово изаћ` неће.

Сад слободу, више нема нико,
и већ многи на то се навик`о,
сам желећи боравак у граду,
не видећи да живи у јаду,
и да с њиме други господари,
а да нико за њега мари.

Многи бира живот градске вреве,
јер не жели да гаји усјеве,
и сам себи храну производи,
ђе ли све то, овај свијет води?!

Многи хоће да буду господа,
за новац ће и душу да прода,
често вода, дође им до пода,
шта ту више, да још човјек дода,
крај се ближи од људскога рода.

Градски човјек, све живо купује,
зато паре, непрекидно снује,
а с новцима, он стално кубури,
и вазда се на скупоћу дури.

Е, боље би било да се тргне,
и к свом` селу да се мало мрдне,
у природу да се хитно врати,
она ће му све бесплатно дати,
па ће живот, срећнији имати.

Аутор: Љубиша Војиновић – МАЈСТОРОВСКИ

„Има доброг, има осредњег, али у свијету највише има рђавог.“
Мартиалис

Нови Сад, Свети Трифун, 2015 љета Господњег

Tragovi *Dragana Stevović

                                                                   TRAGOVI

Preda mnom leže dva preteška puta
Ledom okovana i trnjem posuta.
Jedan mi je poznat…
Znam mu svaki kamen, prepreku i bedem…
Prelazih ga teško
Nogu okovanih, očiju vezanih.
Put težak, trnovit, prelazim lagano
Padam, posustajem,
Duša mi krvari, al ne odustajem…
Pa moram do kraja- to je moja bitka
Idem bez odmora….
Svima ruku pružam, svima srce dajem
Al ne odustajem.
Nazire se i kraj, prepreka sve manje,
Nikada mi staza nije lakša bila.
Tragovi moji ostaše na putu,
Tragovi ostaju, al mene tu nema…
To nije moj put
Otrežnjenje boli i duša mi plače…
Tuđim putem hodah, tuđi život živeh…
Tragovi ostaše, a mene tu nema…
Na drugome putu trnje neprobojno
Teškom se mukom probijam i krećem
Ka starom se putu više ne okrećem
Biram onaj teži, meni nepoznati
Noge mi nisu okovane više
I jasno vidim, a duša mi peva…

Hodam teško, sporo, padam, posustajem
Rane mi krvare, al ne odustajem….
Breme teško nosim
Pa tragovi dublji ostaju na putu
Tragovi ostaju i mene tu ima…

Dragana Stevović

Tango smrti

TANGO SMRTI

Igrali smo tango ljubavi,
JA i TI, u zagrljaju smrti.
Zapravo, mi smo igru započeli,
a Ona se uplela između nas
kao zmijurina neka,
ovila se oko tebe.

Bio si nemoćan
da se odupreš njenim činima.
Bio si isuviše slab
i ranjiv da bi se suprotstavio
njenim moćima.
Bio si laka meta
na koju je Ona jurišala.

Kao lavica sam se borila
da te otrgnem iz njenog zagrljaja.
Ali je ona bila jača.
Mudrija
Zloćudnija
Postavila mi je zamku.
Bacila mamac na tebe
a udarila na dete.
Na zenicu oka tvoga
I moga.
Kako se boriti?
Koga spašavati?
Između dva voljena bića,
koga izabrati?
Da sam mogla birati,
najradije bih žrtvovala sebe.
Ali, Ona je već izabrala
– TEBE!

Nisi ni primetio,
kako me je lukavstvom svojim
nadmudrila
Izgurala me iz tvog zagrljaja.
I sa tobom odigrala
poslednji ples:
– Tango smrti!

A ja…
Poput srne ranjene,
od zveri raskomadane,
ostadoh sama…
Ni živa, ni mrtva.
Ni zarobljena,
niti oslobođena.
U srce pogođena.
Na bol osuđena.
Sa hiljadu otrovnih strela,
zabodenih u svaki deo moga tela,
nemoćna da se podignem…
Ni glas ne mogah pustiti,
Ni usne spustiti,
niti suzom orositi
tvoje čelo.
Prah prahu, a zemlji tvoje telo
predadoše.
Od mene te odvedoše.
Ne mogah te ni poljubiti
poslednji put za rastanak.
Ne rekoh ti ni,, zbogom”,
niti te pitah za naš sledeći
,, sastanak”.

Tango smrti odigrao si sam,
u tišini.
Bez muzike i pompe.
Tiho i dostojanstveno
predao si se bez borbe.
Anđeli ti pozajmiše krila
da možeš lakše da poletiš,
u nebo da uzletiš.
U Srebrnim kočijama,
sa bezglavim kočijašem
i upregnutim belim konjima,
sa kićankama i praporcima,
krenuo si na svoje
poslednje putovanje
kroz vreme…
-Bez mene!

Vesna Stojković
Leskovac

PTICA ZLOSLUTNICA

PTICA ZLOSLUTNICA

Zakleh se ćutanjem
u znak lojalnosti,
slušajući pesmu Zloslutne ptice.
I pretvorih se u nemu statuu.
Od okamenjenih ostataka
moje duše napravih svetilište.
Za beg od stvarnosti, tajno skrovište.
Zaronih u mrak, dotakoh dno…
Izgubih se u tišini.
Ne videh ni Sunca, ni Meseca.
Ni staze, ni puta…
Samo srce umorno što luta
nepreglednim prostranstvom života.
Na granici bezumlja i besmisla.
Na ivici pakla i raja.
Na putu, bez početka i kraja.

I videh Svetlo u mraku…
Negde u daljini gorela je vatra,
od munje što je oganj zapalila.
Od te vatre ogrejah promrzle prste.
A na uglu usana,
kao okamenjeni pupoljak ruže,
pojavi se Osmeh.
I oterah pticu Zloslutnicu
što me je u kamen pretvorila,
na usne mi pečat stavila
kako bih zauvek ćutala…

I opet je zora zarudila,
u oku Sunce probudila.

Iz zbirke poezije,, Dodir duše”-2022

Vesna Stojković, Leskovac

Jesenja pesma

Jesenja pesma

Oktobarske hladne kiše. Leto broji zadnje dane.
Sa drveća vetar briše, nosi lišće na sve strane.
U gnezdu cijuče ptiče, goluždravo pile malo.
Iz majčinog, toplog krila, na zemlju je sad ispalo.

Miholjsko je leto prošlo, a noći su sad sve duže.
Jesenje je doba došlo, počinju da venu ruže.
U crvenim tonovima, haljina joj divna, zlatna.
Došla je sa darovima, jesen žuta, blagodatna.

Kukuruzi već se beru, na gomilu klip do klipa.
Ruka stoji na amrelu, hladnoća za obraz štipa.
Vinogradi raspevani , na noge se diglo selo.
S pesmom beru svi seljani grožđe crno,a i belo.

Devojačke noge bele , sad po grožđu sitno gaze
Sve su srećne i vesele, mlade mome, snaše – taze.
Na širu sad sve miriše, kaplje vino krv – crveno,
Srce momačko uzdiše,gleda momu zaljubljeno.

Za tren oka ruke snažne, obujmiše njen vitki stas.
Bez skromnosti neke lažne, začuo se zvonki glas.
Pesmu moma zapevala, iz pehara vino toči.
Ispod oka namignula… Eh, što volim crne oči!

Vesna Stojković

Leskovac

Tvrđava od bola

TVRĐAVA OD BOLA

 

Kad zaćuti vetar u granama smreke
i utihne ptičji žagor pesme setne;
kad tišina plače, a bujica reke
u dubokom viru novi bol zametne.
Pojavi se tako usred bela dana
k’o da želi srce nožem da raseče.
I boli me jako nezarasla rana
od jutra do mraka,bez prestanka peče.
Neprebolom srca muči me i kida
te tanane niti duše raspredene.
U okove stavlja, oko mene zida
tvrđavu od bola, gde stanuju sene.
Kao sužanj živim, k’o u paklu gorim, sama u tišini, sa tugom se borim.
Vesna Stojković, Leskovac

ДАЋЕ БОГ

ДАЋЕ БОГ

Бог ће дати, ал` и мудри људи,
да наш народ, из сна се пробуди,
па за опште добро се потруди,
да нас наше потомство не куди,
нека буде ка` што бјеше прије,
да се врати круна монархије.

И то треба урадит` што прије,
ни трен више, чекат` се не смије,
треба рећи, зашто да се крије,
ово никад` ни ваљало није.
Овај систем све нам је укаља`,
и без краља ништа нам не ваља,
ту је вишак свака прича даља.

Зато, хитно, без много повике,
укинути систем републике,
јер су лоше, ове нам прилике,
од овакве грдне политике,
доста нам је чемера и јада,
ђе свак сваког вара и поткрада.

Краљ је вазда, стожер отаџбине,
о држави најбоље се брине,
уз подршку из народне базе,
све планира на дугачке стазе,
с више воље и са више мара,
домаћински о земљи се стара.
Краљ сигурност у држави ствара,
најмање ће да мути и шара,
јер не иде, да сам себе вара,
па, са мало умјећа и дара,
са краљем ће свима бити боље,
оним` „горе“ и онима „доље“,
па сад ето нек вам је од воље,
браћо Срби, широко ви поље.

Аутор: Љубиша Војиновић – МАЈСТОРОВСКИ

„Кад љубав према домовини замре, онда и држава мора умријети“.
Михајло Пупин

„Пепео мртвих, створио је отаџбину“.
Алфонсо Ламартин

Петроварадин, на Сретење 2020 љета Господњег