Категорија: Miro Beribaka

*****

 

Jedan kamenčić,

pravi mnogo krugova,

na mirnoj vodi.

*

Jedan gvozdenjak,

odnosi mnogo želja,

na dno fontane.

*

Jedan avion,

raspršuje sve želje

koje pomislih.

*

Jedna je mladost,

prepuna je planova,

pa šta ostvari.

*

Jedan je čovjek!

Mnogo je ožiljaka,

na sjetnoj duši.

 

(C) Miro Beribaka

Momče mlado

 

 

Dograbi se momče mlado,

vito i stasito, jošte nedozrelo,

trešanja zrelih i prezrelih,

lijepih, rumenih, odviše smjelih,

uzeše mu srce uzavrelo.

Dograbi se momče, čeg’ je rado…

 

Navadi se momče mlado,

života željno, drčno, bezobrazno,

da svaku trešnju drukčije bere,

nektare ispija njine, pohotno ždere,

k’o svaka mladost, slijepo kuražno.

Navadi se momče, čem’ je rado…

 

Zasiti se momče mlado,

stasalo jako, životu vično,

trešanja tamnih, odavna prezrelih,

ne više jedrih, pohota svelih,

kojim’ se dav’o nesebično.

Zasiti se momče, čeg’ je bilo rado…

 

I poželje momče mlado,

vito i stasito, već dozrelo,

mladu trešnju, jošte nedozrelu,

da je samo za se čuva, domi,

nikom ne da, grane da joj lomi,

da joj dadne ljubav vrelu,

dok još nije momče prezrelo.

I ostvari momče, čemu srce žudi…

 

(C) Miro Beribaka

O KOLIKO MOŽE

O, koliko može, mnogo tuge,
da stane, samo u jedno
malo uplašeno, srce ljudsko…
O, kako su nesnene noći duge
i svako jutro, sivo i bijedno…
Nekad je čovjeku i živjeti mrsko…

Evo, nikako da suncem svane,
a tolike su godine prošle
otkako je pao preteški mrak,
provlačim se kroz sumorne dane,
sanjam trenutke još nedošle
i dušom lovim, svjetlosti zrak…

Pokušavam da odgonetnem,
tajnu, kako li se otvaraju,
prošlošću zakovani prozori,
da glavu naprijed okrenem,
da oči, u nadi ne skapaju
da će se pojaviti, obasjani obzori.

Pokušavam da zamislim,
ruže rascvale, žute i crvene,
mirišem ih, kao za ritualne seanse,
a one mirišu, mirisom kamenim
i sve su jednom bojom obojene…
Sivom! Samo se razlikuju nijanse…

Sanjam da se igram, kao dijete,
po livadama mekim, nekošenim,
u vijence stavljam poljsko cvijeće…
I opet teški oblaci zaprijete,
očima mojim, tugom orošenim…
I opet sve vidim, kroz zjenice pseće.

Zatvaram oči da vidim,
nestašnog dječaka, malog Žutog,
kako je veseo i ne zna šta ga čeka…
Djetinjstvo nestade, kao cigarete dim,
nastade borba, život kao vrtlog…
Život je čudna, igra neka…

(C) Miro Beribaka

 

 

 

 

 

 

OPROSTI MI

 

 

Oprosti što ti ponekad, izreknem ime,

u trenutcima, kada se osamim

i osvrnem se oko sebe,

da me ko ne vidi,

da se ne posramim.

Oprosti što za svaku Novu,

pogledam u zvijezde

i sreću ti poželim.

Oprosti mi, molim te,

što te još uvijek volim,

srcem cijelim.

 

Oprosti što ti ponekad, osmijeh potražim,

u trenutcima, kada se osamim,

dok šetam sam, alejom

i stihove koje sam ti pisao,

tada vjetru govorim.

Oprosti što ti za rodjendan,

još uvijek kupujem ruže

i čuvam ih dok ne svenu.

Oprosti mi, molim te,

što te još uvijek volim,

u svakom trenu.

 

Oprosti što ti ponekad, napišem pismo,

u trenutcima, kada se osamim,

bezbroj puta čitam

i suze brišem, dok ga

ne poderem ili spalim.

Oprosti što ti svake noći,

poželim lagan san,

po zvijezdama pozdravim.

Oprosti mi, molim te,

što još uvijek ne mogu,

da te zaboravim.

 

(C) Miro Beribaka 

 

Konjak u čaši sa debelim dnom,

ona čudno pogleda u mene,

“Ide li se tebi još sa mnom,

A ona je rekla: “I da i ne”.

Rekla je da joj se još svidjam,

al da mi nismo jedno za drugo,

pitao sam je: „Zašto tako”,

a ona je ćutala uporno, dugo.

Poslednje zbogom

 

 

Prvi puta sam osjetio, da svijet se ruši,

kada smo jedno drugom, “Zbogom” rekli,

svaka ljubav ostavlja, tragove u duši,

sjeća nas da smo mio, spomen stekli.

Te noći je nastala, pjesma tužna, prva,

koju je ispjevalo srce, u praznoj sobi

i sjetim se ljubavi prve, kada prošlost ophrva,

ovu napaćenu dušu, u poznoj dobi.

Sjetim se zašto sam zavolio, klavir i duge šetnje

i prvi put sretan bio, te davne jeseni,

o da ne bi grešaka, za mladosti sretne,

zar bi od prošlosti išta, ostalo u meni.

Rušili su se svjetovi, još mnogo puta, premnogo,

ali nikada tako istinito, kao tog prvoga puta,

dolazile su i prolazile, ko bi se sjetiti mog’o,

da srce onako ponekad, u mladost ne zaluta.

Kada sam, o zašto sam čuo, tu strašnu, nemilu vijest,

pomislih, neka joj dragi Bog, njenu djecu čuva,

o zašto tako prerano. I dok muti mi se svijest,

izgovaram poslednje zbogom,

počivaj u miru, moja ljubavi prva.

(C) Miro Beribaka

Ne znam

Ne znam

da li ću preživjeti

predstojeću

bitku,

kada ni

stare rane,

još zarasle

nisu,

dok crne ptice,

smotre me

i nadlijeću,

a zvjerinje čeka,

iz prikrajka,

da se najede,

mesa…

Ne znam,

al’ ja je već

unaprijed,

poslednjom zovem.

Ne znam

da li će granuti

sunce

na bojevom polju,

kada sve već,

gotovo bude

i dim se raziđe

i kada

prodavačice ljubavi

ispostave račun

stalnome gostu,

koji jednom sedmično,

svraća

i da li će mi

i dalje, kasirka

pružati ruku,

da uzme novac, za

francuski hljeb

sa zapečenom

koricom

i kada kreditori

pošalju račune,

rate za kola

i kamate

i kamate na kamate

i koješta još…

A oblaci će

i dalje da plove

u pravcu moje kuće.

Ka istoku…

Miro Beribaka

JER JA SAM PLEME

Ne, ja neću da igram, kako ti sviraš, sviraču kleti,
krv si mi već prolio, možeš me i raspeti,
ali ja neću da slušam, svirale tvoje zvuke,
na njoj su tragovi koje ostavljaju, krvave ti ruke,
niti mi trebaju tvoji, okovi sjajni s’ pozlatom,
tvoj je čudesni sjaj, presuda pod mojim vratom.

Samo ti prijeti, vitlaj, sijeci krvavom mačetom,
raduj se bijesna nemani, da zavladaš svijetom,
dok stojim dignuta čela, ja te se ne bojim,
jaa tvoje poslednje, uboge dane brojim,
jer, jaa sam pleme, koje se uvijek diže iz pepela,
ja sam hrabrosti sjeme, ti mene ne možeš ubiti cijela.

Ja imam srca pedeset, za cijeloga tebe,
gledam te pravo u oči, ja znam što ne žalim sebe,
jer, jaa sam pleme, koje se uvijek radja iznova,
ja sam slobode sjeme, mora iz tvojih znojavih snova.

Još po jedno srce, imam za sluge tvoje,
što boje se imena moga, boje se sjenke moje,
moju zemlju i krv, omamljeni od tebe išću,
isplaženih jezika k’o paščad, uz koljena ti se stišču,
ja prezirem tvoje strvi, dok srce im dršće, izgara,
.da im daruješ moju zemlju. Čekaju krvava dara…

Na meni, slomićeš zube, jer ja sam orah Njegošev,
svakome od mojih sinova, srce je bodež Milošev,
časno ću protiv tebe i tvojih bijednih puzavaca,
ja sam na svojoj zemlji, na zemlji mojih otaca.

Svećena vinom i vodom iz kondira Kosovke djevojke,
svećena vrelim mlijekom, iz materine dojke,
ova zemlja je sveta, rijekama krvi svećena,
svećena kricima majki, suzama djece mivena,
ova zemlja je posvećena, čestitog kneza glavom.
Nije na prodaju svetinja, ovjenčana vječnom slavom.

Zato udri, ne žali, to moje su, ne tvoje grudi,
svakim tvojim udarcem, časnija zora mi rudi,
svakim tvojim udarcem, ti mene uzdižeš više,
a moje se besmrtno ime, sve većim slovima piše.

(C) Miro Beribaka