Категорија: Miro Beribaka

Prošlo je

 

 

Gangrena razara kosti,

nekroza kože i tkiva,

rana živa…

Pomislih: “Bože oprosti,

je li to kucnuo čas”?

 

Nada su mantili bijeli

i suzne oči sestara,

il’ je to prevara…

Dok vrti se svijet cijeli,

ima li nade u spas?

 

Na rebra gangrena došla,

samo je jedan ostao korak

i pogled gorak…

Promiču vremena prošla,

ali još ne čujem glas.

 

Imena braće i sestara,

sa svake me kese gledaju

i ne znaju,

da im krv niz cjevčicu izgara,

da uliju život, bratu svom.

 

Srce bi kucati htjelo,

al’ grudi su tako umorne,

a noći zorne…

Okolo sve je bijelo,

prilike kruže nadamnom.

 

Sreća pa ne znadoh ništa

što znače izrazi stručni,

a tako mučni…

Sjećah se samo stratišta,

u tom vremenu hudom.

 

(C) Miro Beribaka

Cukini jadi

 

 

Da samo znate, kakvo sam ja štene,

ujedam, grizem i zube kezim,

ne bi vi nikad spomenuli mene,

jer koga vidim, ja na njega režim.

 

I sve to da budem ‘macho cuko’,

da bih u čoporu ja glavni bio,

da se pred kujama ne bih obruk’o,

da bih se samo, malo zabavio.

 

Sanjarim i ja o mirnom životu,

iz dobrog legla, da se neka nađe,

da maštamo skupa o našem okotu,

da živimo život u slozi, bez svađe.

 

Zbilja si moja radost i snaga

i moja sreća i moje sunce,

repato moje, kako si draga,

sve joj to tako, režim na uvce.

 

I iz sna me prenu nekakva buka,

to gazda moj se, s’ komšijom svađa,

o pasji svijete, pa to je bruka,

on mojom koskom, komšiju gađa!!!

 

(C) Miro Beribaka

Majka Zemlja

 

 

 

Svaki, baš svaki pedalj, svima nam Zemlje,

natopljen je krvlju, otaca naših…

Svaki, baš svaki vapaj, svima nam Majke,

natopljen je suzama… Ne idite djeco!

 

Na svako vaše mjesto, dva će tudjina doći,

od ostale vam braće, sluge napraviti,

k’o i vi koji odoste, neće vam pomoći

već u tudjoj zemlji, sluge ćete biti.

 

 Kad vas drugi vide, krasiće vas osmjeh,

al’ duša polako, venuće k’o cvijet

i nećete znati, da učiniste grijeh,

kada se od Majke, dadoste u svijet. 

 

I znaćete onda, kad ne budete znali,

kojim to jezikom, djeca vam govore,

boljeće vas tada, šta ste drugom dali,

što djeca su vam djeca, neke Majke druge. 

 

Vi odoste tamo, gdje lome i najjače,

tamo gdje će vaša, krila potkresati,

znaćete tek tada, kad srce proplače,

što se rodna gruda, zove „draga mati”. 

 

Plakaće vam srce, kad budete se kajali,

kada vam se vaše, vrelo krvi zgasne,

boljeće vas tada, sve što niste znali,

kada vam u očima, sjaj života splasne. 

 

Svaki, baš svaki pedalj, svima nam Zemlje,

natopljen je krvlju, otaca naših…

Svaki, baš svaki vapaj, svima nam Majke,

natopljen je suzama… Ne idite djeco!

 

(C ) Miro Beribaka

Ako se ikada sretnemo

 

 

 

Ako se ikada sretnemo,

onako slučajno, u prolazu,

ne govori ništa. Ćuti…

Samo me zagrli jako,

što jače možeš, pusti

neka nam se suze pomiješaju,

one će već znati, sve reći.

 

Ako se ikada sretnemo,

ne govori ništa,

samo nasloni glavu,

na moje grudi i poslušaj,

čućeš iz dubine srce moje,

što bije ti ime, sve ove godine,

a ti samo ćuti,

ne spominji laži, zbog kojih…

Neka im je na dušu.

 

Ako se ikada sretnemo

i isplačemo, ne govori ništa.

Poljubi me jednom, kratko

i idi bez riječi,

nemoj ni mahnuti,

samo se jednom na me osvrni,

pa pogni glavu i ubrzaj korak,

kao onda,

kada sam te poslednji put,

dopratio do kuće.

 

(C) Miro Beribaka

I danas, ponekad

 

 

I danas, ponekad,

začujem tatine gusle,

koje je sam pravio

i njega kako pjeva,

o junacima

i bude mi žao,

što mu ikada rekoh:

“Može li to malo tiše”?

 

I danas, ponekad,

ispred nosa mi prostruji,

miris domaće rakije,

koju je sam pekao

i čujem glas za svakom čašom:

“Bože pomozi”

i bude mi žao,

što mu ikada rekoh:

“Može li to malo manje”?

 

I danas, ponekad,

vidim ruke žuljevite

i njegova povijena leđa,

a on ni jedne da se požali,

već nazdravlja:

“Čuva Bog sretnika svog”

i bude mi žao,

što mu nikada ne rekoh:

“Tata, odmori malo”!

 

I danas, ponekad,

promakne mi pred očima,

kako ulazi u bijelu sobu

i briše suze, krijući

da ja ne vidim

i pita: “Kako si sine”

i bude mi žao,

što se malo ne pridigoh

i rekoh: “Dobro je stari”!

 

Otkako ode, ogluvi kuća,

suvi se javor, ne javlja više,

a ova ruka, što ovo piše,

vrelu suzu neće da briše…

Neka je,

za mojim je tatom…

 

(C) Miro Beribaka

Kao gost u svojoj kući,

k’o domaći u tuđini,

k’o suđenik na stratini,

osjećam se putujući…

 

Tuđini

 

Svaka duša putujuća,

taman oblak sobom nosi,

iznad glave. I prkosi,

bez počinka i svanuća.

 

Nijemo gleda zemlje tudje,

niti vidi, niti čuje,

samo ćuti, radi, ćuti

i ponižen ne trepnuti,

svoje sutra iščekuje.

Sve je lijepo, samo luđe.

 

Zemlja strana, svakog dana,

ište danak, kapcu krvi,

kilo znoja i dva snage,

igračke mi daje drage.

Nit poslednji, niti prvi,

izgubih se sred bezdana.

 

Ko li jesam, ne znam više,

mladi starac il’ star mladac,

s’ rodne grude ne odrodjen,

novoj zemlji ne prirodđen,

sustiže me jadni jadac.

Osta srcu da uzdiše…

 

(C) Miro Beribaka

 Misao

Ljubav prema Bogu je ljepota,

ne ako je kazuješ,

nego u srcu nosiš,

ljubav prema Bogu je čistota,

kojom dušu miješ,

kada od Boga za milost moliš.

(C) Miro Beribaka

MORAM

 

 

Ja idem,

gledam pravo,

svima “Zdravo”,

Kažem!

 

Ja idem,

kroz stalnu borbu,

nosim torbu…

Teška je…

 

Ja idem,

da odmorim, usporim,

ponekad torbu otvorim…

Sjećam se!

 

Ja idem,

torba poderana,

sva je od rana…

Plačem!

 

Ja idem,

suze se niz mene slijevaju,

solju mi rane vidaju…

Odnose bol!

 

Ja idem,

stope se pune suzama

i krvlju iz ljutih rana…

Ne osvrćem se!

 

Ja idem,

ne spavam, samo trepnem,

jutrom se uštinem…

Da provjerim!

 

Ja idem,

snaže me sjećanja,

odnose glavu sa panja…

Srećan sam!

 

Ja idem,

dok idem, plačem,

dok plačem, pjevam…

Moram!

 

(C)  Miro Beribaka

Neko drugo dvoje

 

 

Mnogo će vode proteći,

godine, mnoge će da prodju,

dok se opet ne rodi,

ljubav, kao što naša je bila.

 

Sva smo obećanja pogazili,

kao i dok smo ih govorili,

zelenu travu i žuti maslačak,

dok nam je sunca zračak,

kroz krošnju slao osmjeh,

znajući da činimo grijeh…

U žaru ljubavi…

 

Prohujaće zime i proljeća,

dok opet srce ne obeća,

dok dva mlada leptira,

ne ispiju kapcu nemira

i sa krila ne otresu prah,

dok duše ne pobijede strah…

 

Gaziće alejom noge bijele,

nadimati se grudi dozrele,

poljupci vreli će da prže,

drhtave ruke da se drže

i opet jedno uz drugo pripijeni,

biti dvoje, mišlju sjedinjeni…

 

Ali, biti će to neko drugo dvoje,

koji će alejom kestene da broje,

da se srećno i ludo smiju,

dok srca jedno za drugo biju,

da sklapaju oči dok se ljube,

da se zaklinju dok razum gube…

 

Neko drugo dvoje, srećni će biti,

grleći se i ljubeći, travu pogaziti,

al’ neće znati, da to je naše mjesto,

da to je našoj ljubavi presto,

da tu su naše grudi zadrhtale,

baš na tom mjestu, pohote procvale…

U žaru ljubavi…

 

(C) Miro Beribaka

ZAVIČAJU

 

Nisam te zaboravio

selo moje s’ kraja duge,

pokraj rijeke, pod planinom,

sa tobom sam svakim danom,

do te nemam želje druge.

Zavičaju, srcu mio…

 

Kad li ću te pohoditi,

kad li preći tvoga mosta

i udahnut’ te svježine,

pa napojen te miline,

hoću l’ reći: “Sad je dosta”.

Hoću l’ moći suze skriti?

 

Hoćeš li me prepoznati,

sjetiti se mog koraka

i raširit’ pute svoje,

sanku mio, selo moje,

sjetiti se svog dječaka?

Hoćeš li se radovati?

 

Vrijeme ide, ja još maštam

i još vidim svoje selo

i još vidim svoju kuću,

dok koračam po bespuću,

sve je crno ili bijelo.

Al’ još sebi ne opraštam.

 

(C) Miro Beribaka