O, KOLIKO MOŽE – Miro Beribaka

O KOLIKO MOŽE

O, koliko može, mnogo tuge,
da stane, samo u jedno
malo uplašeno, srce ljudsko…
O, kako su nesnene noći duge
i svako jutro, sivo i bijedno…
Nekad je čovjeku i živjeti mrsko…

Evo, nikako da suncem svane,
a tolike su godine prošle
otkako je pao preteški mrak,
provlačim se kroz sumorne dane,
sanjam trenutke još nedošle
i dušom lovim, svjetlosti zrak…

Pokušavam da odgonetnem,
tajnu, kako li se otvaraju,
prošlošću zakovani prozori,
da glavu naprijed okrenem,
da oči, u nadi ne skapaju
da će se pojaviti, obasjani obzori.

Pokušavam da zamislim,
ruže rascvale, žute i crvene,
mirišem ih, kao za ritualne seanse,
a one mirišu, mirisom kamenim
i sve su jednom bojom obojene…
Sivom! Samo se razlikuju nijanse…

Sanjam da se igram, kao dijete,
po livadama mekim, nekošenim,
u vijence stavljam poljsko cvijeće…
I opet teški oblaci zaprijete,
očima mojim, tugom orošenim…
I opet sve vidim, kroz zjenice pseće.

Zatvaram oči da vidim,
nestašnog dječaka, malog Žutog,
kako je veseo i ne zna šta ga čeka…
Djetinjstvo nestade, kao cigarete dim,
nastade borba, život kao vrtlog…
Život je čudna, igra neka…

(C) Miro Beribaka