POSLEDNJE ZBOGOM – Miro Beribaka

Konjak u čaši sa debelim dnom,

ona čudno pogleda u mene,

“Ide li se tebi još sa mnom,

A ona je rekla: “I da i ne”.

Rekla je da joj se još svidjam,

al da mi nismo jedno za drugo,

pitao sam je: „Zašto tako”,

a ona je ćutala uporno, dugo.

Poslednje zbogom

Prvi puta sam osjetio, da svijet se ruši,

kada smo jedno drugom, “Zbogom” rekli,

svaka ljubav ostavlja, tragove u duši,

sjeća nas da smo mio, spomen stekli.

Te noći je nastala, pjesma tužna, prva,

koju je ispjevalo srce, u praznoj sobi

i sjetim se ljubavi prve, kada prošlost ophrva,

ovu napaćenu dušu, u poznoj dobi.

Sjetim se zašto sam zavolio, klavir i duge šetnje

i prvi put sretan bio, te davne jeseni,

o da ne bi grešaka, za mladosti sretne,

zar bi od prošlosti išta, ostalo u meni.

Rušili su se svjetovi, još mnogo puta, premnogo,

ali nikada tako istinito, kao tog prvoga puta,

dolazile su i prolazile, ko bi se sjetiti mog’o,

da srce onako ponekad, u mladost ne zaluta.

Kada sam, o zašto sam čuo, tu strašnu, nemilu vijest,

pomislih, neka joj dragi Bog, njenu djecu čuva,

o zašto tako prerano. I dok muti mi se svijest,

izgovaram poslednje zbogom,

počivaj u miru, moja ljubavi prva.

(C) Miro Beribaka