Аутор: NevenkaA

Nisam to željela, nisam ni primjetila
a u trenu sam te besmrtnim učinila.
U mojim pjesmama
utkan ti miris između redova
oči ti kroz stihove gledaju
kako zvijezde želje postaju
nisam to htjela a ipak jesam
besmrtnošću ime ti ovjekovječila
u mnogi stih stavila kao spomenik
tvoje biće i tvoj lik.

Znam, nisam Tagore ili Lorka
Antića čak nisam ni poznavala
i premda se Šantićevoj toplini divim
i pred ubitačnom riječi Miljkovića
stanem da se poklonim
ostaću zauvijek anonimus bez sjaja
obično piskaralo puno ideala
ali svejedno, u nekom stihu pjesme nepoznate
vječan ćeš kroz istoriju hodati.

Nisam Bukovski kojem u potaji stremim
daleko sam od Selimovića kojeg voliš
i neće u knjižarama stajati moje ime
niti će me obožavati na stranicama
raznih poetskih znalaca
nisam ni onaj koga će mase citirati
kome će se s nerazumijevanjem diviti
ali svejedno, u stihu si nekom neznanom
ostao vječnosti znan.

© Nevenka Savić Alispahić

Znaš, vjetar je podsjetnik za nježnosti

Sjever nam kaže; zagrli

Maestral govori; pomiluj

Lahor čarlija; šapni

A razvigor na sve to dodaje; poljubi, poljubi, poljubi

©   Nevenka Savić Alispahić

 

Milion razloga za mržnju,
jedan za ljubav.
Milion laži za jednu istinu.

Bezbroj ožiljaka opominjućih,
lava vrelih suza
što žeže utrobu
i pretvara sve u pepeo i gar,
a samo jedan osmjeh
koji potire sve spaljene godine.

Bezbroj protiv,
i jedno jedino za.

Milion ugašenih zvijezda
upaliće jedna jedina,
zvijezda koja vječno sja.

Trista šezdeset četiri dana
na koljena bačena
pred jednim jedinim danom,
danom u kojem se gubi
milion razloga za gorak ukus
progutanih presuda.

Zbog tog jednog dana,
zbog tog jednog osmjeha,
radi tog jednog za,
zatvaram sva vrata prkosa
rušim zidove ponosa
ispijam času tvoje osude
i stavljam svoj potpis
na sve presude,
bez riječi
bez odbrane
bez lica ravnodušne neznake,
stojim pred januarskim
sudom istine
brišući sve protiv za jedno za.

Milion noći besmisla
slaže se u januarski mozaik
i čini smisao moje biti,
najsmisleniji smisao
najbesmislenije priče ikad ispričane.

Milion iskidanih niti
upliće se u jednu jedinu,
neraskidivu nit raskinutih iluzija
pletući zlatnim slovima duše
ime od imena – Ljubav.

I sklanjam bezbroj žaoki otrovnih
zarad jednog osmjeha ljekovita,
zarad jednog mekog pogleda,
zarad jednog istinitog razloga,
povlačim sa srca katance i lance
i volim te i ovog januara.

Bezbroj dana sumornih
slažu se u mozaik januara
i svaki se boji novom bojom,
bojom jednog svijetlog dana,
bojom početka beskraja.

Noć srebrom veze novi dan,
u kalendaru korača još jedan januar,
koracima smjelim briše
sve moje napore i htijenja
da poreknem, da se odreknem,
od tebe, od sebe, sakrijem, nestanem
da dišem prestanem.

Skupljam sve protiv u jedno za.
Januar je. Januar ne poznaje razloge.
Januar ne priznaje zablude
i ne krije se iza iluzije.

Voljeću te u januaru.

Januar je, a januar sve pred sobom briše,
milion razloga prekrije patina zaborava,
hiljade zvijezda prospe po januarskim noćima
zlaćanu svjetlost nad sjenkama sjećanja,
dok zora na istoku prvim zracima
ispisuje ime od imena – Ljubav.

Voljeću te u januaru.
A onda…Onda se okrene list na kalendaru.

 

©   Nevenka Savić Alispahić

Tuga kad naiđe

donese sa sobom sve
danima, noćima
mjesecima potiskivano,
oboji dan bojama plavih uvojaka
i najtoplijeg smeđeg pogleda,
dođe i ne dozvoljava da se potisne
duboko, najdublje otisne.

Dođe i donese košmare
i dok sve napolju ledi
sve se u duši zaleđeno otapa
i postaje jedna velika rijeka
koja nema mora u koje bi se izlila
pa kruži…kruži…utapa…guši…

Tuga…i ime jedno, ime svega,
pa i bola vrijedno…

I onda se krene putem zabranjenim
i onda se zapliva oblacima nedosanjanim
i onda se riječi uzjogune
pobune i zaurlaju
iz tamnice s bukom isteturaju
i ne daju se ukrotiti, ne daju se zatvoriti
traže svjetlost i traže pravdu
i naplate danak zatočenih dana
naplate uskraćenu im slobodu.

 

Danak uzme, pregršt zakopanih dijamanata
prospe po sebi i oko sebe,
po jedan za po svaki tren zatomljen, potisnut, zatvoren
po jedan nijemi krik za po jedan nezaborav zatočen
za po jedan bol namjerno sakriven
za po jedan osmjeh vješto iskrivljen.

 

Tuga, kad naiđe, zidove poruši
katance otključava
sve brane popuste
neukrotiva rijeka divlja i urniše
lekciju ponavlja, u vene je kleše,
ne potiskuje se, ne zatvara se
ono što u krvi piše,
ono što se cijelim bićem diše.

Tuga kad naiđe, pusti je…kap po kap,
kad god pokuca,
kap koja ne otiče, razara, odnosi

suza koja se ne isplače, kida i razdire

tihi ubica postaje.

 

©   Nevenka Savić Alispahić

Skloni mi se s puta
iz vidnog polja,
ti nikad nisi bio
i ne možeš biti
ni mala kockica
u mozaiku moga života.
Skloni se,
zaklanjaš mi Mjesec
ne vidim Nebo
i hladno mi je.
Hladno.Hoću Sunca.
Prodavci magle
su prevaziđena fela,
ali, svejedno, makni se,
Sunca bih htjela.
Kupi kartu u nepovrat,
pretvori se u sjenku
i izgubi se u
vlastitoj prodavnici magle
u crnom fraku i cilindru
kao sva fina stvorenja pakla
otiđi u svoj podzemni dvor
i hrani se krvlju
izumrlih vrsta.
Ovaj svijet je pretrpan
prodavcima magle.
Iluzionisti ne prolaze.
Magovi nemaju posla.
Skloni se.
Hladno je.I smetaš mi
dok tražim kroz tu maglu put.
I hladno je.
Istrošene riječi po meni padaju
i hladnoća kroz njih probija
kao kroz zakrpe starog kaputa.
Skloni se,
ne muti bistrinu rijeke
dan je sunčan i nebo plavo je
ne remeti boje na slici,
ti nisi ni sunčan dan
ni plavo nebo
ni kap bistre rijeke
što ljubomorno čuva i grli
obale dvije,
ti si fino stvorenje
u crnom fraku i cilindru
što dolazi ravno iz pakla,
prodavac mogle,
jedan od nepregledne gomile
i zato idi,
makni se,
nestani što prije,
zbog tebe hladno je,
hladno, a Sunce bi da sija.

  ©   Nevenka Savić Alispahić

Iznjedrena iz ničega
vrelinom ljubljena
vjetrovima šibana
čudna
različita
drugačija
ćudljiva
sama
daleka i ničija
moja pustinjska ružo
kao vodu si me ispila
u svoju besmrtnu ljepotu
si me kao roba okovala
ti, suncem i vrelinom stvorena
katarzama u led pretvorena
povela si me ne pitajući
putem bezvremena.
Nijem i slijep slijedim ti tragove
u dubokom pijesku pustinje
izgubljene
nevidljive
vjetrovima obrisane
u nekoj dini zatočen
čekam kraj puta
na kojem stojiš ledena
da me sa sobom povedeš
čistog i snažnog
od svega prizemnog i ljudskog
oslobođena
pročišćena
ti, moja pustinjska ružo
ti si me za sebe
u sebi
u vremenu bezvremena
zatočenikom učinila
ka beskonačnosti povela
a nisi me, ružo moja pustinjska
nisi me ništa pitala.
Rođena iz ničega
drugačija
čudna
svoja i ničija
moja ruža pustinjska
ćudljiva
daleka
zašto je mene takva besmrtna
na svoj put katarzama posut povela
pitao sam vjetarove i dine
pitao sam karavane i oaze
dok sam slijep i nijem hodio
za tragovima vlastite katarze.
Ti, ti me ništa nisi pitala
moja besmrtna
moja ledena
ćudljiva ružo pustinjska.

 

© Nevenka Savić Alispahić

Ignorisaću pitanja i potpitanja.
Ignorisaću misao i promisao.
Ignorisaću treptaj kapka.
Ignorisaću grč u stomaku.

Biću sjenka  Mjeseca.
Biću glas u Vjetru.
Biću Putnik u Noći.
Biću nešto i biću ništa.

Neću biti lopta, ping-pong lopta.
Neću biti igračka u rukama Nade.

Stajaću na ivici.Ivici između vida i nevida.
Stajaću između krajnosti, na ivici banalnosti.

Ignorisaću hladan zagrljaj realnosti.
Biću sanjar na krilima stvarnosti.

Neću biti prosjak moralnosti.

Neću biti istina u krinolini lažnosti.

Biću biće u nebiću. Naličje u liku.

Biću ja.

(C) Nevenka Alispahić

Pricali su,
pricali i dugo i cesto
i vracali se uvijek s kraja
na pocetak bez kraja,
uvijek na isto mjesto.

Pricali su ocima,
usnama
prstima
a i onim dugim
najduzim
udaljenim cutnjama.

Pricaju i sad,
u nepricanju svom
i svako na svojoj strani sluti
ono drugo o cemu cuti.

Negdje se cuje
poznate pjesme zvuk
i nocne tisine huk
prozeto njegovim
“volim te”
kao eho odgovara njeno
“bolis me”.

Mijesa se i bori
nijemi nocni cas
dva glasa
se susrecu 
i medjusobno nadmecu
duse se bore 
nemocne da prebole.

I cuje ona sasvim jasno
njegovo cutanje glasno
ni jedno ni drugo
nema tu moc
da zadrzi srce ludo
da ne luta kroz noc.

U lutanjima svojim
na istoj se Zvijezdi srecu
i tu pricaju do jutra
obecavajuci jedno drugom
da nece doci sutra.

Noc ceznjom treperi
zrak ispunjava
necujan sapat
jednog upornog
“…volim te…”
i jednog tvrdoglavog
“…bolis me…
a ljubav ne boli,
ne, ne boli kada se voli…”

Gubi se sapat
u znanim daljinama
gusto tkanje noci
postaje prozeto
neznanim blizanama
s jedne Zvijezde 
zrno je praha palo
i na horizontu
ispisalo;

“Ljubav ne boli,
Ljubalju se lijeci
Ljubav je melem 
s puno zagrljaja
i malo rijeci,
Ljubavlju se osmjeh pise
i svaka suza brise.”