ZAŠTO RUŽE U SNEGU
Proticao život kroz vreme i ja sa njim, a moglo bi se reći i ja sam njegovim ritmom tekla u znanom pravcu. Smenjivala su se leta i zime, ruže su cvale i venule i u meni
radost i tugu budile. Donosile su ruže radost kad sam ih gledala kako se u pupoljku ulepšavaju i kada sam ih rascvetale primala od voljene osobe, a tugu kad sam ih u vazi mrtve gledala.
I jedne rane zime videla sam ružu koja je bila poput mene, videla sam svoju sestru po svemu, po patnji i po radosti. Rani mraz popario je sve njene drugarice, prvi sneg sledio je njene latice a ona se ne da… Iste smo nas dve, pomislih tada . Pržilo nas je sunce, kiše nas mile, vetri povijali, snegovi nas okivali, a mi opstajemo. Stojimo uspravne i opstajemo, listamo i blistamo novom snagom, novom lepotom i novim sjajem. Vetrovi su nas katkad povijali do zemlje, grube ruke su nas dodirivale, a ruža i ja uspravno stojimo, vazda na oko bezbrižne i gorde. A kada bi kakva bezdušna sila uspela da nas povredi, nas dve smo poput Feniksa bujale u novom proleću, sa većom željom da opstanemo i da lepotom zavaravamo okolinu.