Sve lakše se otimaš, Gorostasni
Sve teže, zakržljala, provirujem
kroz betonske pukotine
Sve češće mi je vidno polje
pod kopitima stampeda, meni
tvojoj maloj travki koja davno je
postala tek šapat ohlađenog jutra
kibernetski glas, muzejski osmijeh
Utihni na tren, Neprohodni
Ne, neću ti čitati imena iščezlih
sa šetalištā davnih ljubavnika
gdje rasla sam i slobodno klijala
pod zvijezdama što ostale su
olovna dubina tvoga horizonta
samo se sjeti prije sna
(ako ikada spavaš) da udijeliš mi
dah klorofila i malu frekvenciju
udaljenih predgrađā, jer ja
Nedorečeni, žudim mali razmak
između raspamećene vriske
i meteža tvoga nečitkog
svakodnevlja i moje nježne
zelene puti na iskonskim
otocima ljubavi
(Прочитано: 93 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.277.334 пута)