Kažu mi da pišeš pesme,
da stvaraš predivne rime,
da tvoja ruka peru je vična,
da život opišeš njime.
Kažu mi da si princeza,
da živiš snove svoje,
kažu mi da poput molitve,
čitaju stihove tvoje.
Kažu mi a ja slušam,
osećam svaki stih,
pomislim… o Bože dali je,
neko u njima od njih.
Kažu mi a ja patim,
teraju pesak u oči,
o… kako bi voleo na tren,
u tvoje pesme doći.
Ja znam da u njih ne mogu,
da nisam sreće sin,
da sam na ovom svetu,
još jedan harlekin.
(C) Milovan Petrović
–